Film mladog rumunjskog redatelja Bogdana Mureșanua na ovogodišnjem je festivalu u Veneciji osvojio nagrade Orizzonti i FIPRESCI, a među prikazanima na ovogodišnjem ZFF-u bez sumnje je jedan od filmova s najboljim ili barem najimpresivnijim završetkom.
Mnogo je razloga zbog kojih je 'Bolero' Mauricea Ravela jedna od besmrtnih, bezvremenskih kompozicija klasične glazbe. Neki su od tih razloga i filmski, neki imaju veze s Bo Derek i Dudleyjem Mooreom, neki nemaju, ali mladi rumunjski redatelj Bogdan Mureșanu u zadnjih ga je dvadesetak minuta svojeg filma 'Nova godina koja nikada neće stići' uvrstio iz glazbenih. 'Bolero' je, naime, kompozicijam koja počinje tiho, samo udaranjem ritma na malom bubnju ili dobošu i tihim sviranjem melodije na flauti, a zatim se izmjenjuju i pridružuju drugi instrumenti velikog simfonijskog orkestra u neprekidnom pojačavanju ili crescendu. Kompozicija traje negdje između 15 i 20 minuta, ovisno o izvedbi.
vezane vijesti
Završetak Mureșanuova filma po mnogome je nalik 'Boleru'. Kraj je prosinca 1989. u Bukureštu, a kraju se bliži i diktatorski režim Nicolaea Ceaușescua. Dogodili su se prosvjedi i pokolj u Temišvaru, ali državne institucije, pogotovo obavještajna služba Securitate, to nastoje sasvim drugačije prikazati građanima. Planira se i velik skup na kojem će se 'voljeni vođa' obratiti narodu na glavnom bukureštanskom trgu, a na skup je, pod prijetnjom otkaza, dovezeno stotinjak tisuća radnika s hvalospjevnim transparentima i Ceaușescuovim slikama u rukama. Očekuje se klicanje i oduševljenje, upute su jasne. Diktator koji pod svojom čizmom čitavu zemlju drži već više od 40 godina izlazi na balkon zgrade centralnog partijskog komiteta dobro raspoložen i uvjeren u uspjeh. No, kao što kaže jedan od okupljenih radnika u gomili, 'dovoljna je samo mala iskra pa da sve eksplodira'. Ili, ako hoćete, dovoljan je samo jedan mali bubanj da započne 'Bolero'.
'Smrt čika Nike' kao novogodišnja želja
Veličanstvena, 20-minuta završna montaža filma 'Nova godina koja nikada neće stići' zapravo je kulminacija priče u nekoliko likova u komunističkoj rumunjskoj metropoli tik pred pad Ceaușescuova režima i, kako redatelj Bogdan Mureșanu kaže, priča o tome kako mladi ljudi doživljavaju velike povijesne događaje i prevrate. Mureșanu ga je snimio kao proširenje svojeg kratkog filma 'Božićni poklon', u kojem jedan radnik s panikom otkriva da je njegov sin Djedu Mrazu kao svoju blagdansku želju napisao 'smrt čika Nike' (nadimak za Ceaușescua). Taj radnik dio je i ove priče, čak dapače, iskra koja pokreće eksploziju ili mali bubanj koji počinje 'Bolero'.
Drugi likovi na početku se čine međusobno nepovezani, a sastoje se od jednog agenta Securitatea, jednog studenta koji je naumio prebjeći iz Rumunjske u Jugoslaviju preko Dunava, jedne glumice koja u novogodišnjem televizijskom specijalu treba zamijeniti kolegicu koja je već prebjegla, jednog televizijskog realizatora koji pokušava snimiti taj specijal - i njegove obitelji, jedne starije gospođe koja se iz kuće predviđene za rušenje morala preseliti u stan koji joj se ne sviđa... Svi oni zadnje dane diktatorske opresije doživljavaju na svoj način, svakako drugačije nego svi mi koji smo to pratili putem televizijskih prijenosa. Njihova skučena perspektiva, ograničena tlačenjem i špijuniranjem Ceaușescuova režima, dočarana je snimanjem filma u sabijenom omjeru 4:3 zbog kojeg nam se cijelo vrijeme (točno) čini da štošta ostaje nevidljivo, nepoznato i neotkriveno.
Veličanstveni kraj uz 'Bolero'
Kada se, međutim, svi nekako spoje u završnih 20-ak minuta filma, u toj kulminaciji s 'Bolerom', prikaz na ekranu od jednog se trenutka, kako pozadinska kompozicija napreduje iz pianissima prema fortissimu i uz filmske se scene stanu nizati i one arhivske, prave snimke rumunjske revolucije na glavnom bukureštanskom trgu krajem prosinca 1989., slika se pomalo širi na cijeli ekran. Svi prizori nisu lijepi - mnogo je tu razaranja, a znamo iz povijesti da je bilo i ljudskih žrtava - no naš glavni lik, radnik iz 'Božićnog poklona', uz zadnje taktove 'Bolera' i u zadnjoj sceni filma ipak s olakšanjem sklapa oči. Gotovo je.
'Nova godina koja nikada neće stići' vjerojatno nije najbolji film na ovogodišnjem ZFF-u - nije ni nagrađen kao takav. No bez ikakve je sumnje vrlo dobar film s veličanstvenim krajem zbog kojeg ćete mu oprostiti sve one sitne mane zbog kojih je vrlo dobar, a ne odličan.
