Iako je najnoviji film Jacquesa Audiarda po formi mjuzikl, po žanru krimi (melo)drama i tragična priča o transformaciji na više razina, on je zapravo u suštini - opera. Audiard ju je, bit će, izvorno tako i zamislio jer je prvo napisao libreto 'Emilia Perez', po knjizi 'Écoute' Borisa Razona, ali je film na kraju snimljen tako da se u njemu ipak više govori i uobičajeno kreće nego što se pjeva i pleše. No sve u njemu miriše, diše, osjeća se i odvija kao u operi. Možda ne baš kao u 'Seviljskom brijaču' ili 'Čarobnoj fruli', ali već bi, recimo, Verdijeva 'Moć sudbine' bila usporediva.

Zašto opera? Uglavnom zato što se fokusira na (melo)dramu i povišene emocije likova zbog gotovo starogrčki tragičarske zle kobi koja golemu životnu transformaciju neminovno vodi u krah, a i zbog konteksta (Meksiko) koji je, daleko više nego radi realizma, odabran radi šarolikosti, prepoznatljivih motiva društvenih problema i stradanja te zbog prečaca u vidu narkobosa, kojim je lakše glavnom liku natovariti grijeh na leđa bez suviše karakterizacije. Slično kao i u nekim operama, gdje se vodi 'neki tamo' rat u Španjolskoj, kojeg se danas više nitko ne sjeća i nemamo pojma zbog čega se vodi, ali naši junaci ne mogu pronaći sreću, lutaju svijetom prerušeni u ljude pod drugim imenima, e da bi na kraju tragično skončali, bez ljubavi, sreće i obitelji.

To da će 'Emilia Perez' završiti tragično nije nikakav spoiler. Jasno vam je to od samog početka. S uspješnom mladom odvjetnicom iz Mexico Cityja, Ritom Morom Castro (Zoe Saldaña), jednoga dana stupi u kontakt - točnije rečeno, otima je opasni narkobos Juan Manitas Del Monte (Karla Sofía Gascón), kojemu je potrebna njezina odvjetnička pomoć u transformaciji iz muškarca u ženu. Manitas se oduvijek osjeća kao žena, nesretan je u tijelu muškarca i nudi Riti dovoljno love da do kraja života živi na visokoj nozi ako mu sredi najbolju kliniku izvan američkih kontinenata, pomogne mu u pravnim aspektima prenošenja imovine na novi identitet bez njegova odavanja javnosti te prebaci njegovu ženu Jessi (Selena Gomez) i dvoje djece u Švicarsku, gdje saznaju da je Manitas 'ubijen' u međukartelskim sukobima.

Izmučena groznim poslom kojim pomaže obraniti nasilne muškarce, očigledno krive za femicid, ali i slabim financijskim statusom, Rita pristaje i obavi sve za Manitasa. Četiri godine kasnije u njezin život stiže glamurozna amazonka Emilia Perez. Unatoč transformaciji, ali i zato što to ona želi, Rita je odmah prepoznaje. Emilia nije ponovo došla u njezin život spletom okolnosti ni slučajnosti - našla ju je jer joj opet treba pomoć: želi dovesti djecu i ženu iz Švicarske da žive s njom, kao s daljnjom rođakinjom 'pokojnog' Manitasa. Emilia se, međutim, nije samo rodno preobrazila, nego i moralno - sada želi činiti dobro pa s Ritom osniva nevladinu udrugu koja pomaže obiteljima pronaći svoje članove nestale u kartelskim obračunima.

I sad vi meni recite da vam to ne izgleda kao nešto što ne može dobro završiti.

Detalje o tome kako i koliko loše završi ipak neću odati - za to ćete morati pogledati film, što vam od srca preporučujem. Jest, u njemu ima dosta opernog kiča, jest - iako se u njemu govori uglavnom španjolski, to nije meksički film, već koristi Meksiko gotovo folklorno i turistički (premda podosta mračno i morbidno turistički), ali srce mu je na pravom mjestu, u pravim glumcima, u pravim nogama i rukama, u pravim glasovima i u pravim slikama.