Prvi film Richarda Linklatera u kojem je glavna uloga ženska izrazito je zbrčkan, površan, iskrzan i, jednom riječju, blesav. Da prije nije imao filmova u kojima su ženski likovi bili uvjerljivi, prokrvljeni i dobro napisani, pomislio bi čovjek da Linklater o ženama razmišlja negdje u prostoru između stereotipnih prečaca i ideje da žene nisu ljudska, nego misteriozna vanzemaljska bića s Venere.
Richard Linklater još nikada nije snimio film u kojem je glavni lik bio žena. Jest, naravno, u njegovoj sjajnoj trilogiji 'Prije svitanja' glavni je bio dvojac - muškarac i žena - ali nikada se dosad nije bavio ženom kao jednim i jedinim glavnim likom. To je konačno odlučio ispraviti svojim najnovijim filmom, 'Kamo si otišla, Bernadette'. I kako je to odlučio učiniti? Tako što je adaptirao roman u kojem naslovne junakinje većinom nema. Kako je pak odlučio riješiti taj problem? Tako što je to u scenariju promijenio. Dobri znakovi samo se nižu jedan za drugim...
vezane vijesti
U romanu Marije Semple, koji je 2012. godine osvojio bestsellerske ljestvice diljem Amerike i svijeta, Bernadette je uglavnom odsutna. Nestala je iz svojeg obiteljskog života i mjesta prebivališta pa njezin suprug i kćerka pokušavaju rekonstruirati njezino kretanje, stanje i motive iz raznih izvora - e-mailova, poruka, papirića, razgovora... Rezultat je zanimljiv i komični obiteljski trilerčić s korijenom u drami žene koje pokušava pronaći svoj pomalo izgubljeni identitet i kreativnost, utopljen u njezine vlastite neuroze i bijeg od svijeta.
U filmu koji je Linklater snimio po tom romanu, kao prvo, uopće nema te divne nelinearnosti, a naslovna je junakinja, koju glumi Cate Blanchett pa je to valjda trebalo iskoristiti do balčaka, od samog početka stavljena u fokus. Da stvar bude još bolja, u početnim kadrovima filma odmah je otkriveno kamo je Bernadette otišla tako da čak i nemog tog sitnog trilerskog thrilla, koji nije najvažniji za ovu priču, ali joj je svakako pobrkao strukturu.
A u filmu je, osim strukture, zbrkano i još mnogošto drugo. Najmanji je problem to što glavnu junakinju od samog početka imate potrebu poslati u vražju mater. To je super - ako se već grade mitski likovi od antijunaka, zašto se ne bi gradili i oni obični od antijunakinja. Bernadette je, naime, jedna od onih antijunakinja čiji su muški ekvivalenti već neko vrijeme jako popularni u američkoj kinematografiji - žena koja bez ikakve sumnje pripada privilegiranoj i bogatoj klasi bijelaca s krasnim kućama, hrpom novaca, divnom obitelji i svim mogućnostima ovoga svijeta, ali i žena koja je istodobno nezadovoljna, antisocijalna, nesretna te opterećena čitavim spektrom socijalno-anksioznih poremećaja. Da stvar bude gora po Bernadette, ona nije samo nezadovoljna zbog toga što se utopila u građansko-obiteljskom životu, zaboravivši pritom na ostvarenje svojih potencijala. Ona je svojedobno itekako bila ostvarila svoje potencijale - bila je jedna od najperspektivnijih mladih arhitektica, genijalka čiju su kreativnost hvalili i nagrađivali s najviših instanci, ali onda ju je nekoliko trauma bacilo u samonametnutu izolaciju. Jedna je od njih i majčinstvo. Bernadette je, naime, jedna od onih majki koje obožavaju svoje dijete, ali zapravo ne vole biti majke.
Prvu polovicu filma - onu istu polovicu tijekom koje u romanu Bernadette uopće ne susrećemo - zbog toga kod Linklatera gledamo koloplet Bernadettina nadrkanog ponašanja iz rubrike 'kako si Linklater zamišlja ekscentričnu i antisocijalnu genijalku'. Osim što su stereotipni, ti ficleki iz Bernadettina života i karaktera istinski su zbunjujući jer se zapravo ne uklapaju uvjerljivo u profil bilo kakve stvarne osobe, nego su više nalik kakvoj zbirci čas sitcomovskih, čas ajde-Cate-pokaži-nam-kako-si-cool, čas današnje-američke-majke-su-naporne-krave momenata zbog kojih bismo se valjda trebali identificirati s Bernadette, u čemu film ne samo što ne uspijeva, nego takvim postupkom čak aktivno zbunjuje gledatelja. Problem je pritom, vjerovali ili ne, čak i gluma Cate Blanchett, jer ova inače izvrsna glumica iz nekog razloga ima neodoljivi poriv s vremena na vrijeme glumiti Katherine Hepburn onako kako ju je glumila u 'Avijatoru', za što zaista nemam nikakvo objašnjenje, ali u svakom slučaju, u tim momentima Bernadette postaje još veća karikatura nego inače.
Kraj filma možda jest malo sladunjav, ali za razliku od problematičnog ostatka barem ima neki ljudski, prepoznatljivi filing, prekrasne antarktičke pejzaže i donekle uvjerljivu poruku o tome da sebe i svoje nadahnuće možemo naći čak i ako prihvatimo da smo se promijenili i ako shvatimo da nas najvažniji ljudi u našem životu vole i takve. No do tog trenutka, Linklater nas je već toliko izvozao s ovom zbrkanom, površnom, ukratko blesavom adaptacijom inače sasvim zgodnoga romana da se pitam hoće li itko tko ovo ne bude gledao u kinu uopće izdržati do zadnjih minuta.
