Možda je problem bio u tome što sam imala sasvim pogrešna očekivanja. Nisam, naime, ništa znala o 'Deci zla' prije nego što sam ih počela gledati. Namjerno sam zanemarila sve najave i osvrte, želeći svemu pristupiti otvorena uma, neiskvarena očekivanjima. E, ali je serija sama postavila očekivanja.

'Deca zla', naime, počinju tajanstveno, mistično, pa čak i folk-hororično. Neka starija, sijeda žena u instituciji zatvorenog tipa koju nije lijepo nazivati onako kako ju je nazivala moja baka - traži da je se ošiša. 'Tako ti ona svake godine', kaže jedna bolničarka drugoj. 'Samo joj nemoj dat' makaze'. Onda vidimo da gospođi pere i reže kosu, pa onda dotična pramenčić stavlja u staklenku pa vješa na neko stablo. Neobično i čudno, uz pripadajuću glazbu - kripi.

E, a onda ide prema još jezivijem i konkretnije užasnom. Prilika skrivenog lica vezuje jednog sredovječnog političara za krevet, pušta mu 'A što ćemo ljubav kriti' Silvane Armenulić, a onda ga ritualno zatuče sekirčetom dok krvca rujna prska po sobi. Poslije se vidi i da mu je u ruci ostavio dukat s đerdana.

Tu su me zeznuli. Kao velika ljubiteljica folk horora, očekivala sam neku katabazu ala 'Crna svadba' - u kojoj, iako mi se jako svidjela, isto nije bilo dovoljno crne svadbe - ritualna sečiva, stravične đerdane i mračne natprirodne sile. Dobila sam pak sudsku dramu, urbanog intelektualca koji depresiju liječi Zoloftom i jointovima, kliše razbarušene novinarke koja ima piercing, brata u zatvoru i zlatno srce i priču o korumpiranom sudskom i policijskom sustavu koja možda jest hrabra i provokativna za sprske prilike, ali već i tako nedaleko kao što je gledanje iz Hrvatske - djeluje generički.

Do trenutka kada se priča napokon vrati na đerdane, dukate, jezive blizance u bosanskim ratnim ruševinama, vračare s 'čarobnim' truležima u staklenkama i kada se pojavi motiv stravičnog ratnog zločina - proći će sedam epizoda nečega što je samo na trenutke intrigantno i uzbudljivo. Većinu vremena, međutim, bit će opterećeno previše ukočenom glumom glavnog lika, nekim njegovim neobjašnjivim postupcima (zašto razbija stojeće lampe po stanu?), s previše sporednih likova čija se uloga u njegovu i bilo čijem životu NE objašnjava, s puno previše zbrzanosti i nerazrađenosti.

Kada se priča ipak okrene u zanimljivijem pravcu, kada doista postane provokativna i politički neugodna - jer suočavanje sa silovanjima 'ratnih heroja' po Bosni daleko je šokantnija od priče o pokvarenim sucima i policajcima - serija postaje i uzbudljivija, ali i dalje na trenutke gubi fokus. Jedno od najbizarnijih vrludanja tako je odlazak glavnog lika izvjesnom Papiću (inače zanimljiv Irfan Mensur) i uzimanje halucinogena koji mu navodno terapijski pomaže, a u praksi se čini kao da tek troši minute zadanih deset epizoda. Kojih je zapravo moglo biti sve skupa šest.

U konačnici dobivamo seriju koja je efektno snimljena, koja ima svoje udice kojima će vam privući pozornost, koja ima atmosferu horora, iako nikada nije horor, koja ima Anicu Dobru, Nikolu Koju i Jovanu Stojiljković u zapaženim, ali zapravo loše iskorištenim ulogama (a to bi se moglo reći i za još nekoliko sporednih glumaca, posebice za Bojana Dimitrijevića, koji glumi Branka, zatvorenog brata mlade novinarke Bojane. U konačnici dobivamo seriju koja je okej, ali nije baš onako dobra kako svi trube. I to čak i ako zanemarimo moja pogrešna očekivanja.