Eh, da mi je dolar za svaki put kada u seriji 'Diplomatkinja' glavna junakinja Kate Wyler (Keri Russell) mora na WC. Sad bih imala barem... deset dolara! Znam, znam, čini se malo, ali kad uzmete u obzir da je riječ o seriji od samo osam epizoda, zarada je pristojna. Sigurno veća nego da sam tipovala na to da dobijem dolar svaki put kad njezin suprug Hal (Rufus Sewell) točno izgovori neko prezime slavenskog porijekla, u kojem bih slučaju zaradila NULA dolara, ali bih zato sačuvala uspomenu na nekog imaginarnog Iljića iz Bosne kojeg je Rufus nazvao ILDŽIK.

No vratimo se seriji i mojoj blesavoj fiksaciji zahodom, koja zapravo uopće nije moja nego autorice Debore Cahn i njezine scenarističke ekipe. Ono što je u ovoj seriji ajmo reć nešto drugačije od serija slične tematike koje smo imali prilike gledati do sada (a Debora Cahn sudjelovala je u podosta takvih, od 'Zapadnog krila' do 'Domovine') - jest to što su autori naslovnu junakinju pokušali dočarati što realističnije, kao osobu od krvi i mesa kakve smo svi. Katie Wyler, naime, unatoč visokom položaju veleposlanice SAD-a u Velikoj Britaniji, nije po defaultu ušminkana, profinjena, pomalo uštogljena diplomatkinja savršene garderobe, nepomične frizure, blistavog osmijeha i besprijekornih manira. Katie je svoj diplomatski zanat ispekla na najbrutalnijem od brutalnih terena - u Afganistanu - i mnogo je jače ušiljena na srž negoli na formu diplomatskog posla.

U sklopu takve karakterizacije Keri Russell ovdje glumi ženu koja, dolazeći s puta i odmah se presvlačeći za važan sastanak, gura mužu pazuh pod nos i pita ga 'koliko je grozno' i može li proći samo s dezodoransom ili se mora 'podaprat' (za tuširanje nema vremena). Takva junakinja mrzi haljine koje koštaju dva soma dolara i visoke pete, nosi uglavnom crno jer zna da će se umrljati jogurtom ili nekim drugim obrokom s nogu, a na crnoj se boji mrlje lakše zakamufliraju. Iako, naravno, zna sve diplomatske protokole i kako bi se TREBALA ponašati, takva veleposlanica Wyler sočno psuje u razgovoru s britanskim ministrom vanjskih poslova, a bogami i s premijerom, pri uzrujanom razgovoru uredno nehotice ruši telefone s radnog stola u uredu, na radni ručak s najvišim predstavnicima britanske Vlade stiže puna blata i grančica jer se u obližnjem grmu pohrvala s mužem, a - što je najupadljivije jer se ponavlja nekoliko puta - kad god dođe do nekog važnog trenutka, njoj se piški.

Naravno, taj Katarinin 'zov prirode' u većini slučajeva uopće nije ni istinit ni prirodan, nego se njime koristi da bi nekamo zbrisala, obavila neki telefonski razgovor izvan dometa ambasadinih prijamnika i osiguranja koje je svugdje prati u stopu, a ponekad i da bi se izvukla s jednog sastanka i otišla na drugi, tajni. Drugim riječima, odlazi na zahod svaki put kad joj zatreba sklonište od posla u kojem se nemreš ni popišat a da te netko ne kontrolira. I fakat 'nemre'. Jer u barem jednom od tih slučajeva agenti tajne službe je skuže da niti je u zahodu niti mora onamo.

I sad, možda će se nekima ovo podulje razglabanje o odlasku glavne junakinje jednog političkog trilera na zahod činiti bizarno. I meni je bilo bizarno dok sam ga gledala, no ubrzo mi je postalo jasno da upravo takvi sitni 'zavijutci' u priči ovu seriju čine zanimljivim. To sa zahodima, znojenjem, nelagodnosti u haljinama i štiklama, moment u kojoj joj tajnica diskretno spusti četku za kosu na stol - to su momenti zbog kojih ovakve serije funkcioniraju. Da, i disfunkcionalan brak između dvoje iskusnih veleposlanika, Katherine i njezina trenutačno (ko fol) neaktivnog supruga Hala. U neprekidno predrazvodnom stanju i svađi zbog toga što joj se muž stalno miješa u posao, Kate i Hal zapravo, unatoč tome što Kate tvrdi da im je brak mrtav - JESU u stvarnome braku, samo što se njihova nadmudrivanja i svađe odražavaju na malo višem i opasnijem nivou nego 'obični' brakovi. Keri Russell i Rufus Sewell imaju fantastičnu kemiju i unatoč prljavim igrama, jednostavno morate navijati za njih. Pogotovo kad se, nakon svađe o visokim političkim i vojnim pitanjima, posvađaju zbog tog što je Hal za doručkom na tanjur stavio jaje preko borovnica.

Pokazalo se to i u drugim serijama sličnog tipa, čak u onima na kojima je radila autorica ove serije, Debora Cahn. 'Zapadno krilo' brzo bi postalo dosadno da nije bilo živopisnih likova koji su u cijelu brzogovoreću utrku po hodnicima donosili svoje osobne priče. 'Domovina' ne bi bila ništa bez bipolarnog poremećaja Claire Danes i edipovskog odnosa s Mandyjem Patinkinom. Tako bi i ovdje 'Diplomatkinja' bila tek sto i pedeseto naporno TV-serijsko laprdanje o tome kako su 'veliki igrači zeznuti i stalno se u spletkama igraju s ljudskim životima', kako je međunarodna politika 'jako zanimljiva i dinamična' i truć-bla preserans. S ovakvim sitnim bizarnostima - od zahoda do čudnovatog braka - to je jedna punokrvna dramska serija s uvjerljivim likovima. A diplomatsko-špijunsko-terorističko-rusko-iransko-britanska priča tek doza adrenalina kao prilog.