Mora vam se stegnuti srce dok gledate uplašenu i bolesnu djecu na odjelu intenzivne njege zagrebačke bolnice Rebro, ali srce vam se mora i zagrijati kada vidite kako ih tješe, zabavljaju, liječe i njeguju ondje zaposleni liječnici i medicinske sestre. No sve ćete to jako teško iskusiti ako vam HTV ovako dojmljiv i važan film prikaže tik prije ponoći, kad velik dio gledateljstva već spava.
Ne morate biti ni roditelj ni posebno voljeti djecu da bi vas prizor bolesnog, prestrašenog djeteta potresao. Ne morate biti ni liječnik ni bolničar da biste tom djetetu poželjeli pomoći, ali liječnici, liječnice, bolničari i bolničarke obično su oni koji imaju dovoljno stručnog znanja da bi im dosita pomogli u ozdravljenju. Kako to čine u najtežim i najhitnijim slučajevima te kako to čine u bolnici Rebro u Zagrebu prikazano je sinoć na Prvom programu Hrvatske televizije, u dokumentarnom filmu 'Dječja intenzivna' Jadranke Cicvarić Šiftar.
Kamere ovog dokumentarnog filma neko vrijeme borave na dječjoj intenzivnoj na Rebru i pokazuju nam različite slučajeve i različite situacije - hitne operacije, dječicu koja se boje i plaču, ozlijeđenu i bolesnu djecu koju liječnici tješe prije zahvata koji će im olakšati disanje, djecu na oporavku s kojom se medicinske sestre igraju, jedu banane, igraju se i zezaju s njima... Teško se uz takve kadrove ne prisjetiti vlastitog sretnog djetinjstva u kojem nisi morao ni dana provesti u bolnici, a teško je i ne pomisliti na vlastito dijete, nećaka, nećakinju, mlađeg brata ili sestru.
Jadranka Cicvarić Šiftar već je prije u onome što je snimala pokazivala veliko suosjećanje i osviještenost za društvene probleme, želju da svojim radom pomogne slabijima i ugroženima te spremnost da gledatelja 'prodrma' i prisili ga na razmišljanje o stvarima kojima radije ne bi razbijao glavu. Kao i u dokumentarcu o žrtvama silovanja, 'Sama si je kriva', koji je snimila zajedno s Marijom Kovačem, ona se ovdje bavi nevoljom koju nikome ne bismo poželjeli, ali i onima koji u toj nevolji profesionalno i nesebično pomažu. Njezina je kamera u 'Dječjoj intenzivnoj' zato da bi snimila istinu, ali i da bi nam istodobno pokazala hrabrost bolesne dječice te požrtvovnost zdravstvenih djelatnika koji ih liječe. Dokumentarac bih preporučila svakome tko se živcira oko sitnih problema s djecom, kao što su minorne prepirke ili neslaganje s vršnjacima - jer će bez ikakve sumnje odmah presložiti prioritete - no preporučila bih ga i svakom uredskom radniku koji misli da mu je posao težak. Kada, naime, vidiš s kakvim se slučajevima susreće (malobrojno) osoblje dječje intenzivne na Rebru i kako se unatoč tome sa svakim djetetom bave uz osmjeh na licu, moraš se barem malo zastidjeti nad svojim besmislenim kukanjima oko dosadnog sastanka ili lošeg računalnog ekrana.
Problem je jedino u tome što nije mnogo ljudi dobilo priliku pogledati ovaj dokumentarac. Hrvatska televizija ga je, naime, u svojoj pregolemoj mudrosti odlučila prikazati pola sata prije ponoći, u terminu kada velik dio radnih ljudi i građana već spava snom pravednika. Osim toga, nije sasvim jasno zašto je u TV rasporedu na stranicama HRT-a pisalo da je riječ o dokumentarnoj seriji kada dva tjedna unaprijed u tom istom rasporedu nema naznake o novim nastavcima. No dok je u potonjem (nazivanje filma serijom) možda riječ tek o benignom lapsusu, ono prekasno prikazivanje prilično je velik propust. Dokumentarni filmovi i serijali u zadnje su vrijeme najbolja stvar koja se prikazuje na HTV-u, i to su im već potvrdili brojnii osvrti kritičara, pa i gledatelja. Nije zato jasno zašto se HTV onda ne hvali novim takvim sadržajima, nego ih praktički gura na rub gledanosti trpanjem u neatraktivne termine.
Film 'Dječja intenzivna' svakako je zaslužio bolji termin prikazivanja i zbog toga se nadam da će se za njega naći reprizni termin negdje u prime timeu. Jer ono što je u njemu prikazano za sve je nas mnogo važnije od beskrajnog političkog laprdanja u raznim magazinima i kontakt-emisijama koje su sinoć dobile prednost pred ovim sjajnim i dirljivim dokumentarcem.
