Odmah ću se ograditi. Iako nisam obožavateljica nogometa i nisam u tom điru, apsolutno sam svjesna da ljudima to mnogo znači. I to ne samo 'nekim' ljudima, nego stotinama tisuća, možda i milijunima ljudi u Republici Hrvatskoj, o svijetu da ne govorimo. U velikim se brojkama broje i svi oni kojima je proslaviti brončanu medalju s nogometnom reprezentacijom bila životna želja, oni kojima su pojedini ili svi Vatreni uzor, oni koji su bili spremni potegnuti iz dalekih krajeva da bi ih vidjeli na Trgu bana Jelačića, ali i oni koji bi to rado bili učinili, ali iz raznih razloga nisu mogli. Zato mi je potpuno jasno zašto je taj doček reprezentacije trebalo prenositi. To što ja nisam u tom filmu nije razlog da gunđam 'kak im se da stajat vani na minus osamsto i pjevat jednu te istu pjesmu dvjesto puta' niti na bilo koji način omalovažavam taj događaj. Ne želim se svrstati u tu žučljivu ekipu. Kužim poriv, kužim emociju, kužim privlačnost.

No uza svu tu ogradu i razumijevanje, moram reći da je televizijski prijenos dočeka Vatrenih na Prvom programu HTV-a bio predug, naporan i na kraju podosta pokvaren lošim vođenjem programa na Trgu. Ni riječi protiv reprezentacije, ni slova protiv istinski oduševljenih ljudi koji su ih dočekivali od aerodroma do Trga. No stvarno ne razumijem zašto se HTV oslonio samo na to - prizore prolaska autobusa trasom od aerodroma do Trga, euforiju na Trgu i dec it. Samo s malo uredničkih intervencija, to je moglo biti zanimljivije i dinamičnije. Ne mo'š samo stavit' pet ljudi na pet punktova da ti opisuju raskršće na kojem se nalazi, a onda na Trgu samo snimat' bez komentara. Trebalo bi se malo i potruditi.

Kao prvo, bez veze mi je to što je emisija počela već u deset do pet, kad hrvatska nogometna reprezentacija ne samo da nije još bila stigla na Pleso, nego još nije bila ni avionom ušla u zračni prostor Hrvatske. Jest, bila je fora čuti poruku kojim je kontrola zračnog prometa pozdravila Vatrene kada su doletjeli tamo negdje nad Vukovar, ali to se moglo i snimiti i prikazati malo kasnije. Što se pak tiče gostiju u studiju i njihovih rezimea nastupa reprezentacije na prvenstvu, to se moglo odraditi tijekom vožnje busom od aerodroma do vatrogasaca. Jednako kao i javljanje reportera s punktova na toj trasi. Bog zna da je bilo dovoljno vremena jer je bus s reprezentacijom na Trg stigao tek negdje poslije pola osam.

OK, između 16.50 i tog dolaska na Trg bilo je nekoliko momenata koji su sami po sebi zanimljivi i televizični, kao što je, na primjer, bio izlazak reprezentativaca iz aviona ili njihov prelazak u otvoreni autobus kod vatrogasaca u Savskoj, ali sve ostalo - spontani navijački izljevi ljubavi na putanji busa i slično - i opet se moglo snimiti i spojiti u neki dinamičniji kolaž. Možda se čak i nije moralo sasvim 'potaracati' Dnevnik, nego ga skratiti, možda se tijekom prijenosa moglo i odvojiti koju minutu tu i tamo da se izvijesti kako ide finalna utakmica SP-a (koja se, doduše, prenosila na Drugom programu, ali zašto ne informirati i ove koji gledaju doček), ali valjda je ovako bilo lakše.

Ono što je, međutim, bilo najgore bio je program samog dočeka na Trgu. To nije u domeni HTV-ovaca, oni ga nisu osmislili pa nisu ni krivi ni zaslužni za to, ali možda su mogli učiniti nešto da bude ipak televizijski zanimljiviji. Mogli su, na primjer, dovesti barem jednog komentatora u studio. I prijenosi mnogo bezveznijih te naciji mnogo manje važnih prijenosa imali su takve komentatore - kraljevska vjenčanja, dodjele nagrada kao što su Oscar i Emmy... Osim što se dobrim, pametnim i duhovitim komentatorom dobiva dodatni sadržaj, on ili ona bi tu i tamo možda mogli i objasniti što se događa na Trgu jer na voditelje programa na licu mjesta u tom smislu nismo mogli računati. Iva Šulentić i Luka Bulić bili su neočekivano grozni i na njihove bi se bisere mogao potrošiti zaseban članak, s posebnim naglaskom na neprekidne pozive publici da URLIČE. No čak i da nisu bili grozni, njihov posao ionako nije da daju dodatne informacije televizijskim gledateljima, nego da se bave publikom na Trgu, koja cijelu situaciju doživljava u sasvim drugačijim okolnostima i te joj dodatne informacije nisu toliko potrebne.

Mogli su i na mjesto onoga tko bira koji će se kadar prikazivati u kojem trenutku postaviti nekog s boljim refleksima i boljim 'osjećajem za filing', a ne da se stalno događalo da se nešto novo događa na pozornici (izlazi novi bend ili već tako nešto), a režija odjednom pukne dron pa leti, leti. Ili snima bengalke. Ili odluta u Ilicu. Na neke druge stvari, naravno, nisu mogli utjecati, kao što je to da su na dočeku sudjelovali valjda isti bendovi i pjevači kao i 1998., pa je bilo očigledno da je nekima to jako teško jer su stari, da neki nemaju više onaj odnos s publikom kao prije 24 godine jer se dobar dio današnje publike tada još nije bio ni rodio. Nisu mogli utjecati ni na predugo trajanje ni na sto drugih stvari, ali da su se samo još malo više angažirali...

Naravno, svjesna sam da velikom broju ljudi to uopće nije važno i da mnogo toga nisu ni primijetili. Samo onaj prizor u kojem cijeli Trg pjeva 'Igraj moja Hrvatska' - a koji je stvarno impresivan - dovoljan im je da puste suzu i zauvijek zapamte taj povijesni trenutak. No to ne znači da ne zaslužuju bolji prijenos oko kojeg će se javna televizija više potruditi. Jer vratimo se na početak - štogod tko mislio, taj prijenos je ljudima važan.