Ne znam je li to slučajno ili namjerno, ali sudeći po sadržajima koje HTV ovog ljeta pušta petkom navečer na prvom programu, čini se da su odlučili kako su dokumentarne priče o tragičnim smrtima u najvišim svjetskim vladarsko-političkim krugovima genijalna ljetna razonoda. Prvo smo imali 'Kennedyjeve povjerljivo', serijal u kojem se razglabao privatni i javni život jedne od najjačih američkih političkinh dinastija, obilježene brojnim tragičnim pogibijama, na čelu s onom nekadašnjeg predsjednika JFK-ja, a sinoć nam je na ekrane stigla dvodijelna britanska serija 'Diana - sedam dana koji su potresli svijet', o danima između pogibije i pogreba bivše supruge britanskog prestolonasljednika Charlesa i jedne od najslavnijih osoba iz britanske kraljevske obitelji.

Timing za prikazivanje ovog serijala gotovo je pa savršen - 31. kolovoza ove godine bit će točno dvadeset godina otkad je Diana poginula u onom groznom pariškom tunelu, a i to što taj dokumentarac u programu slijedi Kennedyjeve također je prikladno. Kao što se, naime, generacija naših roditelja i baka sjećala gdje je bila i što je radila kada su čuli da je ubijen JFK, tako se i moja generacija - današnji 40-godišnjaci - sjeća u kojem je trenutku čula za Dijaninu smrt. Njezina je smrt svakako bila šokantna i tragična, ali još je šokantnija bila i reakcija javnosti. U rijetko viđenom prizoru masovne tuge, pa pomalo i histerije, bio je to jedan od najzornijih primjera efekta celebrity kulture i tabloidnih medija na javnost. 

Sinoć prikazana prva epizoda ovog serijala pomalo  se dotiče tog aspekta smrti princeze uDijane. Mnogi snimljeni sugovornici govore o tome kako je reakcija kraljevske obitelji, koji su mnogi Britanci u tom razdoblju masovnog tugovanja za Dijanom bili osudili, uvelike bila posljedica toga što nisu očekivali baš takvo masovno naricanje. Situaciju je, čini se, mnogo bolje bio procijenio tadašnji britanski premijer Tony Blair, koji je u povodu Dijanine smrti dao sad već legendarnu izjavu o princezi iz naroda ('people's princess'), očito uviđajući da Britanci - a i šire - smatraju da je Diana pripadala njima, a ne kraljevskoj obitelji.

Iako i dalje čekam da se na temu celebrity kulture, smrti slavnih osoba i uloge koju slava igra u tome - pojavi dokumentarac koji će biti jednako briljantan kao što je to bila 'Slava dvadesetog stoljeća' Clivea Jamesa, zasad se čini da ni ovaj dokumentarac nije loš u tom pogledu. Osobno mi malo idu na živce pretjerana opravdavanja članova kraljevske obitelji koja forsiraju neki sugovornici, s naknadnom pameću pokušavajući reakcijama kraljice, princa Charlesa i ostalih pripisati dodatni smisao osim najobičnije panike i nesnalaženja - no priča o ovoj tragičnoj pogibiji ne ide bez toga. 

Vidjet ćemo još što donosi druga epizoda - jer prva je završila s trećim ili četvrtim danom nakon Dijanine smrti - no nadam se da će se pozabaviti i ulogom same javnosti u tom tragičnom slučaju. Jedan sugovornik u jednom trenutku spominje kako je netom nakon Dijanine smrti u jednoj radijskoj emisiji čuo javljanje čovjeka koji je tvrdio da nikada u životu nije tako plakao kao za Dijanom, iako mu je supruga već prije bila umrla od teške bolesti. 'Ovo nije normalno', pomislio je, 'Ovo mora prestati'. 

Dvadeset godina nakon smrti princeze Dijane ta nenormalnost ne da nije prestala, nego je vjerojatno još gora i nadam se da će ovaj dokumentarac, osim fokusiranja na reakcije kraljevske obitelji - koje su u krajnjoj liniji potpuno nevažne - reći još pokoju riječ o tome kako naša nezajažljiva glad za detaljima iz života poznatih ponekad završava u žrtvovanju tih poznatih. Jer, ruku na srce, Diana je poginula u automobilu koji je pokušavao pobjeći paparazzima. A paparazzi su samo nastojali zaraditi svoju plaću, utažujući golemu glad javnosti za prizorima iz života princeze Dijane. Pa je ta gladna javnost poslije masovno plakala i optuživala kraljevsku obitelj zbog toga što ne plače s njima. Zanimljiv fenomen. Obradi li ga ovaj dokumentarac do kraja, bit ću jako zadovoljna.