Nikom živom u Hrvatskoj, osim likovima s Prisavlja, nije jasno zašto je dokumentarni serijal Hrvoja Klasića o NDH tako dugo čekao na emitiranje. Neću sad odmah počet histerizirati i spominjati riječ bunker niti ću tvrditi da je riječ o nekakvoj kompliciranoj zavjeri s političkom pozadinom, a to neću učiniti samo zato što stvarno nemam pojma. No paranoja s kojom je dio javnosti reagirao na tu dugu pauzu između dovršavanja serije i njezina emitiranja potpuno mi je razumljiva. Daš čovjeku pare da snimi serijal, da se rastrči po arhivima u Beogradu, Zagrebu i prašnjavim škrinjama raznih pradjedova, ovaj ti za istu cijenu koja je bila predviđena za šest epizoda snimi duplo više, odrazgovara sa stručnjacima ne samo od Vardara pa do Triglava, nego i od Kalifornije do Kamčatke - i onda zazujiš s prikazivanjem. Priču o tome da nije bilo pogodnih termina u programskoj shemi fakat ne mogu progutati jer kad se sjetim svih repriza zabavnih emisija, Branimira Bilića i holivudskih blockbustera iz 1988. koji su emitirani u večernjim terminima, onda jednostavno, što bi rekla mlađarija, #nemrem.

No sad, kako bilo da bilo, sinoć nam se napokon ukazao Hrvoje Klasić u prime time terminu javne Prisavljanke pa smo imali priliku pogledati prvu epizodu serijala, svojevrsni prequel endehazijskog horora naslovljen 'Između dva atentata'. Epizoda je govorila o korijenima ustašluka u Hrvatskoj, koji su se za sveto tlo hrvatsko uhvatili otprilike između atentata na braću Radić i Basaričeka u beogradskoj skupštini i atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu. Vidjeli smo i slušali kako je mladi Ante-Prezime-Mu-Znate zabrijao na nacionalističku revoluciju, kako je objavljivao ustaška NAĆELA (općenito se po nekim snimljenim dokumentima iz arhive vidjelo koliko je bio dražesno nepismen), kako su njegovi nestašni momci izveli Velebitski ustanak i kako je taj ustanak bio tek malo žešća tučnjava u lokalnoj žandarskoj postaji, kako su se ustaše regrutirali i trenirali u Mađarskoj i Italiji, ali vidjeli smo i dosta toga o povijesnim i društvenim okolnostima nastanka cijele ideje i pokreta.

Prvi dojam nakon (a i tijekom) gledanja dosta je impresivan, ponajviše zahvaljujući tome što su arhivski snimci kojih su se dokopali Klasić & ekipa doista zanimljivi, neki dosad neviđeni, poprilično detaljni i povremeno nalik isječcima iz starih igranih filmova. Posebice je takva sekvenca na kraju epizode, ona koja prikazuje atentat na kralja Aleksandra u Marseillesu, a koja svojom preglednošću i podrobnošću totalno izgleda kao neka starinska varijanta Zapruderovih snimki atentata na Kennedyja, ali u epizodi je još takvih zanimljivih kadrova, pa i snimki dokumenata. Iskopane su i brojne snimke važnih političkih aktera u Hrvatskoj iz tog doba, kao one Stjepana Radića, Vladka Mačeka i skupova HSS-a, a atmosferu života u Hrvatskoj u to doba odlično dočaravaju i snimke života na hrvatskom selu, kadrovi sa zagrebačkih ulica, iz koprivničkih tvornica i slično. Očito je da se ekipa dokumentarca stvarno potrudila u kopanju po arhivima i svaka im čast na tome.

No da je riječ samo o arhivskim snimcima, uzalud vam trud svirači. Trebalo je sve to nekako i ispripovijedati i objasniti, i tu se Klasić uglavnom poslužio metodom koja je ionako standard u svjetskim povijesnim dokumentarcima. On malo nešto ispriča na početku za uvod i na kraju za epilog, a u međuvremenu razni stručnjaci govore o raznim aspektima priče - neki o socioekonomskoj situaciji, neki o političkim čarkama, neki o široj, neki o užoj slici, neki malo i o tračevima, glasinama i dojmovima pa tako ukrug. Izbor stručnjaka bio je dosta širok, kako količinski, tako i po njihovu pristupu temi, a zanimljivo je da je Klasić za dobru mjeru ubacio i nekoliko onih koji o tom razdoblju hrvatske povijesti imaju egzotična mišljenja. Cijela je priča, međutim, postavljena dovoljno dijalektički i kroz različite interpretacije pojedinih događaja da se dobiva poprilično zaokružena slika.

Jedan od iritantnih detalja, za koji vjerujem da ga većina muškog gledateljstva uopće nije zapazila, jest to što su u prvoj epizodi apsolutno svi stručni sugovornici - MUŠKARCI. Ne znam je li to zato što se poviješću 20. stoljeća, ratovima i opakim autoritarcima kao ljutim macho temama uglavnom i bave samo muškarci ili su Klasić i ekipa imali klasični mrtvi kut kojeg nisu zapravo ni svjesni, ali, brate mili, iritantno je. Žene se u epizodi, drugim riječima rečeno, pojavljuju tek kao agrarne junakinje s motikama koje u arhivskim snimcima bosonoge marširaju kroz polja ili pak kao članice folklornih ansambla u narodnim nošnjama. Znam da je to na početku dvadesetog stoljeća i bilo tako i da nema baš mnogo žena koje su sudjelovale u političkim zbivanjima, ali baš su mogli pozvati i koju povjesničarku/politologinju/whatever - skroz mi je nevjerojatno to da baš nijedna nije svojim radom zaslužila da je se priupita koja pametna.

Još jedan moment koji me mrvicu zabrinjava, ali možda bezrazložno, jest to da je gotovo cijela predratna priča o ustašama i situaciji u Hrvatskoj potrošena u jednoj epizodi, a sad nas čeka još jedanaest. To mi nekako neugodno djeluje kao obrnuta varijanta tempa kojim smo u školi učili povijest - kad bismo u petom razredu laganim tempom počeli s prvobitnom zajednicom, u šestom bili negdje na prvim sojenicama, u sedmom na Grcima i Rimljanima, u osmom na seobi Slavena - e da bismo tamo negdje petnaest minuta prije norijade obrađivali Drugi svjetski rat i sve mirovne konferencije na Jalti, u Teheranu i Potsdamu. Ne znam, možda strepim bez veze i sve će to Klasić pozlatiti, ali uhvatila me malo nervoza da će sad krenuti daviteljski, na temu 'NDH, dan prvi', pa tako redom dok svi ne krepamo od real-time dosade.

No ipak, vaga koja u mojoj gledateljskoj glavi procjenjuje prednosti i nedostatke onoga što su oči pogledale debelo se naginje na stranu kvalitete. Prva epizoda bila je zanimljiva, čak na trenutke uzbudljiva, sjajno arhivski ilustrirana i dinamično ispripovijedana. Daj još koju ženu da gukne koju pametnu i opravdaj 11 epizoda o četverogodišnjoj državi pa upisujem izvrstan (5). Ali vidjet ćemo još. Što bi Ameri rekli: stay tuned.