Na početku prijenosa ovogodišnje Dore odmah sam zaključila da sam ostarila. U mlađim danima, naime, zapala bih u epizodu opasnog kolutanja očima čim bi s jednog kraja dvorane na drugi opalili prvi laser kao da se sprema oštra međugalaktička bitka, a kad bi na pozornicu izašli voditelji i voditeljice, odmah bi me obuzeo isti onaj osjećaj koji mlade obuzima kad im roditelji počnu plesati disko plesove. No sinoć kad sam ugledala Danielu, Barbaru, Doris i Jelenu u šljaštećim haljinama, prvo sam pomislila joj, kak su hercig. Već sam se pobojala da sam se prije vremena pretvorila u svoju baku i da će mi se sad, kad već imam suvremenu varijantu klasičnog impulsa iz rubrike vidi kak je lepa naša Helga, svidjeti pjesma grupe Cambi ili Tonija Cetinskog i da ću u pola emisije za neku pjevačicu reći da me podsjeća na Terezu ili Gabi, ali srećom, čini se da mi demencija nije još toliko uznapredovala.

U meni još ima dovoljno mladenačke oštrine da se mogu smijati Dori i njezinoj kombinaciji eurovizijskog i domaćeg trasha, ali ajde da ne budem odmah namćorasta rugalica pa spomenem što je sinoć bilo dobro. Prvo i prvo, apsolutno je genijalno što nije bilo publike i mislim da bi to tako trebali i ubuduće, čak i kad više neće biti strašnih epidemija. Jest da će vam izvođači i ostali koji su radili na pripremi Dore vjerojatno reći da se time gubi atmosfera, ali meni je pred televizijom bilo pravo osvježenje što u publici ne moram gledati face koje se inače onamo sparkiraju o svakom takvom iventu, iako s glazbom, zabavom, pjesmom i plesom imaju veze ko slon s baletom. Svaki put kad bih, naime, u publici pred pozornicom Dore, Porina i sličnih festivalija ugledala razne direktore, ravnatelje, saborske zastupnike i - avaj majko! - ugledne poduzetnike i gospodarstvenike, potrošila bih kućnu zalihu Gastala. Sinoć toga nije bilo. Oni koji su osmišljavali cijeli spektakl dobro su se dosjetili da pred pozornicu smjeste takozvani 'green room', tj. da tamo sjede svi izvođači sa svojim ekipama - svaki u svojem epidemiološki izoliranom boksu. Zbog toga sve skupa nije izgledalo totalno poremećeno, odnosno kao da je pjevače i plesače uhvatio napad ludila pa luduju bez ikakvog razloga, a opet - nije bilo antipatične publike. Na videozidu bi se povremeno pojavili Zoom ili Skype kvadratići u kojima bi se neke face smješkale i pljeskale, ali koga briga.

Drugo, show je bio jednostavno i funkcionalno produciran. Nije bilo pokušaja da se voditelje pretvori u stand-up komičare, što u hrvatskom slučaju redovito završava duhovitošću zbog koje se poželiš ubit strujom, nije bilo govorancija raznih guzonja koji se smatraju zaslužnima za zabavne festivale samo zato što sjede u važnim uredima i slično. Samo pjesme, šljašteće voditeljice i laser-show. Koji pak nije bio onako loš kao što zna biti. Malo je čovjek na momente imao dojam da je na satu geometrije i da će morati izračunati kut pod kojim se sijeku pravci, dužine, vektori ili štogod već da jesu, ali ajde.

Ono što je bilo loše i uz što sam se, zahvaljujući tome, izvrsno zabavljala, bile su pjesme. Osim nekoliko časnih iznimaka, u koje bih ubrojala i pobjednicu Albinu, fascinantno je koliko se domaći glazbenici, ali i oni koji pripuštaju pjesme u ovakva natjecanja, grčevito drže za prošlost i ne uspijevaju uhvatiti korak ni s onime što je trenutačno in u pop-glazbi ni s onime što je in na Eurosongu. Sandi, Toni & Kiki, grupa Cambi, a bogami i onaj falš užas koji su pjevali Bojan Jambrošić i Ashley Colburn svi kao da su drito iznikli iz glazbene tradicije devedesetih, Beta Sudar koja ne zna ni pjevati ni plesati, ali je zato odjevena u plastičnu minicu i čizme te djeluje kao da je ispala iz priče nekih od onih glazbenih producenata devedesetih: 'Vidio sam zgodnu curu na kiosku i pitao je bi li ona htjela pjevat', Toma s pjesmom iz rubrike 'zastarjeli disco-pop s početka 2000-ih kakav obično na Eurosong šalju Litva i Engleska' i tako dalje. Bilo je i onih s kojima čovjek ne zna što bi, kao, recimo, s Ninom Kraljić, koja fantastično pjeva, imala je upečatljiv styling s onim borbenim perjem i rogovima, a i ludo dobre plesače na štangi, ali joj je pjesma bila nekakve WTF-Ladarice koje ne možeš uhvatit ni za glavu ni za rep.

Zbog svega toga bilo je pomalo neugodno slušati voditeljice, a i ljude koji su se javljali s glasovima iz pojedinih televizijskih centara kako sa zamrznutim smiješkom na usnicama govore da je konkurencija vrlo oštra jer, ruku na srce, nije bila. A nisu nam baš ni to uspjeli jako uvjerljivo tvrditi jer se u svakoj takvoj izjavi negdje iz pozadine nazirao loše sakriven kiseli smiješak.

No na stranu sada glazba, kvaliteta pjesama i pomalo zamrznuto stanje domaće glazbene scene, na kojoj mainstream glazbenici generalno imaju problema s tim da si osvijeste ne samo suvremeni glazbeni trenutak, nego najčešće i zadnjih trideset godina razvoja pop-muzike. O tome će glazbeni kritičari. Ono što je na ovogodišnjoj Dori bilo znakovito jest to da se pokazalo da se sve to može organizirati bez prevelikog cirkusa, uzvanika, dodatnih ivenata i ostalih troškova zbog kojih su drugdje u Europi (Grčka) padale javne televizije. Pitanje je je li uopće potrebno putovati u Opatiju ili bi se ovakav show mogao organizirati i u jednom od onih fensi-šmensi studija na Prisavlju. Pa pričekajmo do sljedeće godine da vidimo hoće li to ikome pasti na pamet.