Nikada mi nije bilo simpatično kada bi netko inzistirao na tome da mu je knjiga bolja od filma ili film bolji od knjige. Istina, postoji nemali broj slučajeva kada su književna remek-djela pri ekranizaciji ispala sasvim prosječni filmovi, ima i onih suprotnih - kada su sasvim prosječni romani postali filmski klasici, no nikada nisam voljela kada se baš inzistiralo, ponekad čak i a priori, na toj razlici u kvaliteti između filma i knjige po kojoj je snimljen. Jedno od najvećih veselja u ekranizacijama romana oduvijek mi je, naime, bio onaj rezultat u kojem su film i knjiga jednako dobri, ali svaki priči pridonosi onim što može - specifičnostima svojeg medija. Fincherov 'Fight Club' dao je shizofrenu vizuru dvostrukom unutarnjem monologu Palachniuckova romana, Jonathan Demme iz vrhunskog je romana 'Kad jaganjci utihnu' Thomasa Harrisa na sjajan način izvukao dimenziju ženske tjeskobe pri ulasku u nasilan, muški svijet i tako dalje. To mi je najdraže. Kada film i knjiga rasturaju svaki na svoj način.

Intervju s redateljem Ivanom Salajem pročitajte na ovom linku.

'Osmi povjerenik' Ivana Salaja mogao bi se uvrstiti baš među takve filmove - filmove koji su uzeli odličan književni predložak te ga uprizorili ne samo štreberski prepisujući svaki prizor, misao, riječ i lik, nego svim tim prizorima dodajući i svoju, filmsku kvalitetu. Naravno da film ne može neke stvari koje može roman. Ali isto tako ni roman ne može neke stvari koje može film, pa kada su svi upleteni u proces 'pretakanja' romana na filmsko platno svjesni toga, dobivamo najbolje. U sjećanju nam ostaje sjajan roman s nekim svojim tipično književnim pojedinostima, a pred očima nam oživljava priča koja sadrži i neke svoje, dodatne, filmske dimenzije.

Činjenica, doduše, jest da su Salaj i ekipa imali zahvalan posao. Roman Renata Baretića iz 2003. godine po kojem je snimljen 'Osmi povjerenik' već je sam po sebi izrazito šarmantna, maštovita, pa i mudra priča o izoliranoj zajednici neobičnih ljudi koji žive na 'najudaljenijem naseljenom hrvatskom otoku' Trećiću. Svatko tko je čitao roman u njemu je morao prepoznati likove kakvi se susreću u brojnim otočkim, pa i ne samo otočkim malim mjestima, gdje stanovnici govore vlastitim jezikom i žive vlastitim životom, zadovoljni što im silna pučina koja ih okružuje omogućuje i filtriranje utjecaja iz vanjskoga svijeta. Većina nas je pri posjetima takvim mjestašcima imala prilike upoznati pokojeg barbu koji psuje salomabič ili je katija gras u jardu bifor nevera jer je tako naučio govoriti u rudniku u Pennsylvaniji prije sto pedeset godina, ali Renato Baretić u 'Osmom povjereniku' takvim je anegdotalnim likovima dao zajednicu, sistem i priču. 

Film 'Osmi povjerenik' tu je zajednicu, sistem i priču, pak, oživio s gotovo nevjerojatnom šarolikošću, referencama, vizualima. Dok mladi Vladin povjerenik sa svojim suradnikom Toninom uplovljava na pristanište otoka Trećića, a ondje ga dočekuje neslužbeno 'vijeće staraca' s crnim kišobranima, s jednog sam od susjednih sjedala u kinu začula: 'Čuj ove Sopranose'. Zbog šešira i kaputa koji nosi jedan od mještana - povratnika iz Australije sigurno su i mnogi drugi osim mene pomislili na Krokodila Dundeeja. Postupno razumijevanje mješavine iskrivljenog talijanskog, engleskog i hrvatskog - trećićanskog kojim govore mještani u filmu se događa vrlo organski: gledatelji ga nekako počinju lakše razabirati istim tempom kao i glavni junak. Sve su to filmski momenti - sve je to nešto što film može lakše nego knjiga.

Film, osim toga, gledatelju omogućuje da brže, s nekoliko upadljivih vizualnih prečaca nasluti kako Trećić ipak nije samo 'zabit koja stoji Bogu iza nogu', nego i mjesto gdje, osim problema, vlada i autentična ljepota. Od zelenilom zaklonjene uvale u koju pristaju brodići pa sve do veličanstvenog starinskog ognjišta u kući Tonina i njegova oca, film nam već od samog početka baca nagovještaje da je Trećić mnogo više od zabačenog otoka i da ćemo se u njega već nekako - vrlo brzo - uspjeti zaljubiti. Film nas, kraće rečeno, lakše i brže zavodi.

Što se pak vjernosti predlošku tiče, neke su pojedinosti izmijenjene, ponešto je i dodano, pa ako ste fan Baretićeva romana, nemojte u kino odlaziti spremni na škrgutanje zubima svaki put kada nešto nije točno onako kako piše u the knjizi. Najvažnije je ostalo: i film je, kao i knjiga, priča o zajednici koja želi živjeti svojim načinom života, iako nije, kako se to na prvi pogled čini, zatvorena za novosti, pridošlice i drugačije. Na Trećiću nema TV pretplate ni HEP-a, ali ima struje i LCD televizora. Trećićanci ne trpe mještane sa susjednog otoka, ali među njima žive i stranci i pripadnici drugih rasa. Nisu svi dobri ni plemeniti - dapače, neki su od njih puki sadisti i gadovi - ali uspijevaju se s time nositi kao i svaka druga zajednica. I Baretić u romanu i Salaj u filmu to su vrlo jasno prikazali, što je važno jer bi bez toga 'Osmi povjerenik' ispao tek cendrava, reakcionarno-nostalgičarska priča o tome da su 'stara vremena najbolja' i da je život divan kada u njemu ne moraš baš ništa mijenjati. Trećić možda jest svoj i specifičan, ali nije zamrznut u vremenu i prostoru. Za tu poantu ne morate brinuti - u filmu je izražena jednako jasno kao i u knjizi.

Da bi se pak ta priča uspjela filmski ispričati, da bi ostvarila svu dinamiku, dirljivost i duhovitost (ha! - 3D!) kakvu predložak zaslužuje, bili su, naravno, potrebni i dobri glumci, dobra režija, dobar scenarij, dobar snimatelj i svi ti filmski elementi bez kojih bismo inače imali samo jednog lika koji nam čita stranice knjige u mikrofon. Glumci za 'Osmog povjerenika' odabrani su sjajno - posebice Borko Perić kao Tonino Smeraldić ili, kako ga naslovni junak naziva - 'najbolji čovjek kojeg je ikada upoznao'. Pozitivci u filmovima znaju biti pomalo dosadni, no Perić je Tonina odglumio s toliko duha, mudrosti i nepretencioznosti da ćete već nakon nekoliko kadrova doista povjerovati da postoje takvi momci, koji govore upravo tako - kao da su standardni jezik naučili iz tjednih tiskovina. Frano Mašković kao Siniša Mesjak, odnosno naslovni lik osmog povjerenika također je praktički idealan. Lice koje se u samo nekoliko sekundi pretvara iz blazirano-antipatičnog gradskog snoba u čovjeka kojemu posao i politika još nisu sasvim požderali osjećaje vjerojatno nije teško pronaći, ali ga je teško uvjerljivo održati kroz cijeli film. 

Posebna su priča i najveći dragulj filma, pak, sporedni likovi i statisti, za koje bismo, da ih u nekim slučajevima ne prepoznajemo kao veterane hrvatskog filma, televizije i kazališta, bez problema mogli pomisliti da su pronađeni na lokacijama snimanja kako igraju Briškule i Trešete pa su ih onda snimatelji onako, dokumentaristički uhvatili u kadar. Toliko su uvjerljivi. Za jedan film čija se priča de facto i zasniva na dočaravanju atmosfere života u izoliranom malom mjestu to je i bio ključan sastojak i - svaka čast - odabrali su najkvalitetniji. Napomenula bih još i da u filmu nema ni traga onoj tipičnoj hrvatskoj 'drvenoj glumi' nad kojom obično svi kolutamo očima i koja zna ozbiljno naštetiti čak i najboljim domaćim filmovima i serijama, a kad smo već i kod tehničkih detalja, osim prekrasnih prizora, moram reći i da je ovo jedan od rijetkih domaćih filmova u kojima nisam imala problema s time da čujem sve zvukove i razabirem sve razgovore. Domaći filmovi vrlo često imaju očajan ton, ali ovdje to nije slučaj - vjerojatno zato što bi brljanje s tonom u filmu u kojem se govori izmišljenim jezicima zbilja bila malo veća katastrofa.

Na kraju, tu i je osjećaj s kojim ćete izaći iz kina, ono što će vam priča dati i nakon što se odvrti odjavna špica. Ne mogu nikome ništa jamčiti, ali što se mene tiče, 'Osmi povjerenik' duboko me dirnuo, čak i rasplakao. Ne samo zbog toga što mu je završetak dijelom tragičan, a dijelom ganutljiv (malo čak i na granici sladunjavog, ali tako je to s bajkama). Film mi je, naime, prenio osjećaj priče u kojoj su se jedna mala zajednica i jedan čovjek koji joj ni po čemu ne bi trebao pripadati - zavoljeli. No film mi je isto tako dao i do znanja da je bajka. Trećićani su se na kraju dobro složili sa svojim osmim povjerenikom, no jedan od razloga iz kojega i dalje mogu živjeti onako kako žele jest činjenica što imaju moćnog i bogatog zaštitnika, lika koji je svojevrsni deus ex machina i koji je u naslovnom junaku možda pronašao svojeg nasljednika. 

To je ono iz ovoga filma zbog čega su mi na kraju na oči navrle suze. Drago mi je zbog Trećića, naravno. Ali Trećić je bajka o mikrosvemiru kojim se zapravo prikazuje zemlja u kojoj svi živimo. A mi nemamo moćnog zaštitnika. Nemamo ni povjerenika s kojim ćemo se zavoljeti. Film i knjige mogu si priuštiti da radi sretnoga kraja ubace bogatog mecenu koji rješava sve probleme te ljubav između povjerenika i zajednice koja nagovještava svijetlu budućnost. Mi koji te knjige i filmove čitamo i gledamo ne možemo se oslanjati na takvo što. Mi iz knjiga i filmova moramo crpiti ideje i onda se potruditi da ih provedemo sami. 'Osmi povjerenik' dao nam ih je dovoljno - od onih o razumijevanju koje je moguće postići kad god za to postoji dobra volja pa sve do onih koje kažu da možeš ostati svoj i ako prihvaćaš drugačije. Ivan Salaj i njegova ekipa pokazali su da znaju takvu ideju pretočiti u film. Nisam sigurna da gledatelji koji će u njemu uživati - to znaju i mogu pretočiti u život. No uvijek postoji nada.