Zaplet je naizgled jednostavan: perspektivni mladi političar iz Zagreba Siniša Mesnjak, nimalo slučajno baš u svojoj 33. godini, po kazni je sklonjen u hladovinu najudaljenijeg hrvatskog naseljenog otoka Trećića. Stanovnici tog otoka govore kombinaciju australskog, ili 'štreljskog', bodulskog i talijanskog, a svoj otok u nesvjesnoj PR maniri opisuju kao 'lakrimu oj kamika' ili 'stoun tir'. Srećom ili nesrećom ekonomske emigracije i uspjeha svojih najboljih sinova u dalekoj Australiji, Trećić je tek nešto bogatiji od bilo koje uspavane zajednice na kontinentu, devastirane višedesetljetnim propadanjem i društvenim eksperimentima.

Za osmog povjerenika Vlade RH Mesnjaka on je sasvim novi svijet, pun čudnih sudbina i nerazumljivih postupaka, u kojem otkriva najprije sebe.

Istodobno i utopija i stvarnosna proza, bildungsroman i satira, 'Osmi povjerenik' čita se kao sve to, što je u kazališnom smislu težak zadatak koji možda i nije trebalo shvatiti tako doslovce kako su to učinili najprije Anočić sam, a onda i dramaturginja Dora Delbianco. Osim iznenađujućeg i zanimljivog kraja, sve ostalo pokušava sasvim vjerno pratiti knjigu, s posebnim redateljskim dodacima.

Ako protagonist romana Masnjak svojim trećićanskim pročišćenjem zapravo odrasta, isto bi se moglo, napokon, dogoditi i Saši Anočiću, kako bi barem proširio, ako već ne i produbio, svoj repertoar gegova posuđenih iz slapsticka i animiranog filma, ionako već primijenjen u uspješnicama od 'Kauboja' i 'Smisla života gospodina Lojtrice' do njihovih nastavaka i brojnih predstava za djecu koje su mogli gledati i roditelji.

'Osmi povjerenik' pati od sličnih problema kao i velika većina njegovih prethodnih radova: predug je i u toj dužini nesustavan, jer je prvi dio razvučen i nakrcan štosevima, dok se drugi žuri završiti stvar unutar i svakodnevnoj publici prihvatljivog vremenskog okvira. Uzalud, jer predstava ipak traje više od tri sata, nakon kojih se gledatelj ili opusti kao da je zaista na nekom od trećića, pa mu sve postane gotovo svejedno, ili shvati da se taj isti osjećaj može nazvati i dosadom, na štetu predstave koja je mogla biti više od programirane zarade na reputaciji predloška i redatelja.

Ta mogućnost vidljiva je, osim u samom kraju, i u sitnim odmacima poput onog jezičnog, jer umjesto unificiranog govora 'zvonkog poput lanca sidra dok grebe drvenu provu'

Trećićani u Gavelli koriste sve vrste uzmorskih dijalekata u svim mogućim kombinacijama. Također, i pjevanjem poprilično odudaraju od čuvenog klapskog zvuka, unatoč trudu stalnog redateljevog glazbenog suradnika Matije Antolića. Sve to možda oduzima na vjernosti originalu i podsjeća na površnost u razradi, ali dodaje na onome zbog čega treba vjerovati da je ova predstava i nastala – želji da se u drugima i drukčijima pronađe svoje, makar i drugo i drukčije.

Koliko god karikaturalno postavljeni, sa svim svojim manama i slabostima, glavni lik ove predstave su Trećićani, a ne naslovni lik u izvedbi Janka Rakoša. Ansambl je to shvatio i svi oko njega igraju kao da je on glavni, a znaju da zapravo nije. Rakošev zadatak bio je stvoriti svojevrsnog suvremenog i ciničnog Peera Gynta, u čemu on uspijeva onoliko koliko ga ne sprečavaju starice Ivane Roščić, Slavice Knežević i Svena Šestaka, ili, prije svih, legendarni Tonino, jedna od najboljih i najpogođenijih uloga apartnog Enesa Vejzovića u njegovoj dosadašnjoj karijeri. Ranko Zidarić kao veseli Bosanac Selim i Barbara Nola u ulozi još veselije Zuhre, detaljno su izrađeni dodaci osnovnom Trećićkom postulatu – sve nemoguće je moguće, jer je jedino realno.

Takva je i predstava u cjelini: zbog kvalitete predloška nemoguće ju je odbaciti, a zbog unutarnjih nedosljednosti u potpunosti prihvatiti. Karikature nasmijavaju i priča je zavodljiva, ali realizaciji nedostaje ono što je Baretićev roman proslavilo – sposobnost da u čitatelju izazove želju za barem privremenim preseljenjem na Trećić. Nakon 'Osmog povjerenika' u Gavelli, na eventualnu ponudu može se odgovoriti tek: 'Ne, hvala! Više nema potrebe!'.