Ajde da smo doživjeli i to čudo - na Eurosongu su pobijedili Talijani koji su pobijedili na San Remu, i ti Talijani su ROKERI! Naravno, nije da u Italiji nema rocka, nije ni da na Eurosongu nema rocka - sjetimo se finske grupe Lordi koja je 2006. godine pobijedila na pjesmi Eurovizije, a i ove godine je tu bio finski Limp Bizkit uz koji je cijela publika odmah počela headbangati. No Talijani čija svirka baca na Rage Against the Machine, a styling podsjeća na T-Rex nisu svakidašnja pojava na ovom šljokica-haljinica natjecanju pa su, barem što se publike tiče, dobro uzdrmali poredak.

Inače, pjesma im je simpatična, ali zapravo sasvim prosječna jer se sastoji samo od jednog gitarskog rifa, ali je taj rif popovski pamtljiv. No bend Måneskin ima izvrsnu energiju i nastup, uz koji svatko s imalo srca i krvi poželi dugu kosu s kojom može mahati po zraku, pjevač im je zgodan križanac između mladog Trenta Reznora i Phila Oakeyja i, uglavnom, imaju sve što im je potrebno da nastupe na Eurosongu uz poklič: 'Rock'n'roll will never die!' Vrlo su živahni, nisu nimalo dosadni i publika je to nagradila čak i nakon što pojedini nacionalni žiriji nisu.

Općenito, pribrojavanje glasova publike najzanimljiviji je dio finala još otkad je ta novotarija uvedena na Eurosong, a ove je godine bilo posebno dramatično jer je u zadnji trenutak baš jako promijenilo poredak prvih pet koji su zasjeli na vrh ljestvice. Izvrsna ukrajinska etno-tehno pjesma u jednom je trenutku zbog dodataka kojih dvjesto sedamdeset i kusur bodova s desetog-jedanaestog mjesta skočila na prvo, simpatični Islanđani dobili su dovoljno glasova publike da se pozicioniraju u skladu sa svojom simpatičnošću, a fenomenalan skok talijanskog Måneskina zbog pribrojenih tristotinjak bodova publike šokirao je i njih same. Dotadašnji pobjednici po glasovima žirija zaliveni su hladnim tušem jer ni mladi Švicarac s neobičnom baladom ni Francuskinja koja je igrala na nostalgiju za francuskim šansonama nisu od publike dobili dovoljno bodova da se zadrže na vrhu.

Što se ostalih pjesama tiče, bilo je tu, kao i uvijek, svačega, a prevladavali su nastupi koji bi se mogli opisati kao: 'zgodna cura u blještavom kostimu izvodi plesni pop-pjesmuljak dok oko nje skakuću nabrijani plesači'. U tu je skupinu bilo moguće uvrstiti i Cipar i Maltu i Azerbajdžan i San Marino (koji je čak dofurao Flo Ridu) i Grčku. Neke su od tih pjesama bile bolje (Grčka), neke lošije (Azerbajdžan), ali njihova učestalost svakako govori nešto o razlozima iz kojih se naša predstavnica nije uspjela istaknuti u polufinalu. Bilo je dakako i groznih promašaja, kao što je predstavnik Velike Britanije, koji ni od publike ni od žirija nije uspio dobiti nijedan bod, pa i iritantno razigrani Nijemac s ukuleleom i plesačicom odjevenom u dlan (???), koji je možda bio čak i gori od Britanca. Neke su pjesme bile očito ciljane na sredovječnu i stariju publiku, kao ona portugalska, koja zvuči kao baladni odjek Commodoresa iz sedamdesetih, što, naravno, nije dobro prošlo kod pretežno mlađih glasača, tu bi se negdje mogla uvrstiti i Francuskinja sa svojom šansonom, ali i gotovo sve balade osim Bugarske, čija je predstavnica svoju pjesmu otpjevala lijepo i ipak donekle u duhu vremena (malo se jedino fura na Billie Eilish), ali balade očito nisu nešto što se 'kupuje' na ovogodišnjem Eurosongu.

Uza sve to, cijeli show u rotterdamskoj Ahoy areni bio je dinamičan, veseo i zabavan, sa sjajno raspoloženom publikom, voditeljima i izvođačima. Ne znam je li to zato što svi žudimo za velikim koncertima, showovima i tulumima jer smo nakon godinu i pol dana raznih lockdownova i strahova izgladnjeli za takvim sadržajima, ali bilo je baš fora. Čak ni oni uobičajeno naporni dijelovi predstave - razglednice, voditeljske priče i upadice, glazbene numere dok traje glasanje - nisu bili onako naporni kao inače ili čak uopće nisu bili naporni. Ovo potonje - da uopće nije bilo naporno - najviše se odnosi na nastupe nekih bivših pobjednika Eurosonga na krovovima rotterdamskih zgrada, kamo su organizatori doveli novije i starije, ali svakako sjajne pobjednike bivših Eurovizija, uključujući i rockerske Lorde iz Finske, sa svim maskama i predivnom deračinom. Vjerujem da nisam jedina koja je po završetku tih nastupa pomislila: 'Ja bih ovoga još!'

Sve u svemu, mislim da fanovi Eurovizije mogu biti zadovoljni jer su dobili sve ono zbog čega Eurosong jest popularan među njima - šljokice, specijalni efekti, pjesme kojima se možeš rugati, pjesme koje ti se svide i dramu s glasanjem. A zgodno je i to što ćemo sljedeće godine na sličan show trebati skoknuti samo malo preko granice - kao nekoć po traperice i špagete.