'Mnogi ljudi, čiji narodi glavinjaju iz katastrofe u katastrofu, počinju shvaćati da narod nije samo nešto lijepo i uzvišeno – nego da je nešto opasno, pred čim valja biti na oprezu.' Napisao je to Witold Gombrowicz 1952, godinu prije nego što je objavljen njegov roman Trans-Atlantik, i to daleko od domovine, daleko od katastrofe i svoga naroda. Naime, Gombrowicz se 1939, u vrijeme njemačkog napada na Poljsku, zatekao kao turist u Argentini te potom ostao ondje iduće 24 godine, pa se vratio u Europu – ali ne i u Poljsku! – gdje je 1969. umro u gradiću na Azurnoj obali.

Navedene riječi mogu poslužiti kao ulaz u složenu semantiku Trans-Atlantika, u autorsku perspektivu da pojedincu i njegovu integritetu (njegovoj neponovljivosti) najveća opasnost prijeti od topline i tradicije doma, od zahtjeva postavljenih u ime patriotizma, od kolektivnih ideologija i manipulacija pripadnošću velikim sustavima poput Domovine, Crkve, Obitelji, Književne tradicije...

Gombrowicz je pisac pobune i osamljeništva, izrugivanja i demistificiranja, neprihvaćanja poetičkih moda i radikalizacije individualnoga glasa. Gledajući u Trans-Atlantiku s odmakom, s druge obale, na nacionalnu povijest, naslijeđe i mitologiju, a i na tadašnju ratnu stvarnost, on bira vlastiti put, a to, između ostaloga, znači i individualnu slobodu umjesto žrtve za domovinu, kritičnost umjesto uljuljanosti, što se s obzirom na kontekst nastanka romana činilo blasfemičnim.

'Očevina' i 'Sinovina'

Radnja Trans-Atlantika smještena je u kolovoz i rujan 1939, a u uvodnom dijelu romana ocrtava se atmosfera u poljskoj zajednici u Argentini, i to iz vizure pripovjedača koji se iskrcao s broda u Buenos Airesu i naziva se Witoldom Gombrowiczem. Unatoč tomu, roman nije napisan u autobiografskom ili ispovjednom glasu; te se već u početnom, 'nultom' opisu vremena-prostora, likova iz poljskog veleposlanstva i njihova odnosa prema pripovjedaču kao 'Poljskom Pisaocu Geniju', uspostavljaju fantazija, groteska i farsičnost kao ključni u gradnji trans-atlantskoga svijeta.

Dalje se pripovijedanje odvija u iznenađujućim smjerovima, odljepljuje se od poznatih narativnih obrazaca, poprima čas obilježja satire, čas velike metafore, iz kriminalnoga zapleta ulazi u pikarski, iz parodije političkih ideja u parodiju sentimentalnoga, čak i pastoralnog romana, iz uzvišenoga u trivijalno... Ti obrati u strukturiranju fabule, žanrovska hibridnost, inovativan jezik i ludičnost najdojmljivija su obilježja originalnoga Gombrowiczeva diskursa.

Središnja metafora o odnosu pojedinca prema domovini, privatnoga i javnoga, nesavršenoga Ja i zahtjeva ideologija, uspostavlja se kroz tematiziranje seksualnih sklonosti, nastranosti te planiranih a neizvršenih ubojstava. Naime, fabula romana okuplja se oko prijatelja pripovjedača, bogataša i homoseksualca Gonzala te njegova nastojanja da zavede dječaka Ignaca koji je u pratnji svoga oca i sprema se otići u rat u Europu. Dalje se nižu epizode dvoboja, lova, spašavanja sina i kič-pomirenja Oca i Razvratnika, bančenja, otmice u podrumu i burlesknog nasilja, opet bančenja, planiranja ubojstva Oca..., da bi sve završilo novim obratom, u komici i hipertrofirajućem smijehu.

Razobličavanje domovinskih mitologema, tj. 'slatkog nam poljaštva', pisac provodi kroz značenjsko suprotstavljanje figura Oca i Sina, 'Očevine' i 'Sinovine'. Polonist Zdravko Malić (inače i autor studije Gombrowicziana) u tekstu uvrštenu u knjigu tumači da Otac simbolizira Čast, Čistoću, Ljubaznost, Muškost, Vjernost itd., a na razini fabule ovog romana 'nosilac je krajnje neprirodnosti, ceremonijalnosti i celebracija, svega onoga što Gombrowicz metaforički naziva 'crkvom'.'

Sin pak simbolizira Sram, Prljavštinu (izopačene ljubavi), Izdaju, Bijeg, ali i 'napredak i nesputanost, slobodu, život i budućnost'. Unatoč toj dualnosti, roman se ne čita u arhetipski banalno postavljenim odnosima, niti je Gombrowiczeva metaforičnost lako odgonetljiva.

Poezija i brbljivost

Ako je tijek naracije romana iznenađujući, što se tek može reći o njegovu jeziku! Svijet Trans-Atlantika je sasvim izgrađen od arhaičnih, teatralnih, rugalačkih jezičnih elemenata. Diskurs karakterizira približavanje usmenom govoru, u uzvišeni jezik umeću se uzrečice i komična ponavljanja, a neki dijelovi se čine poput sjajne afektirajuće logoreje. Jezik je vibrantan, ponegdje barokno zasićen, a zbog izražene ritmičnosti i rime koja ima parodijsku funkciju neki su ga kritičari proglasili bliskim poeziji. Zbog svega toga prevoditi Gombrowicza iznimno je zahtjevno, osobito u segmentu traženja ekvivalenata u hrvatskome za arhaični, ali 'živi' jezik i komične skokove iz visokog u niski, pučki iskaz. (Prevoditelj Mladen Martić je za prijevod Trans-Atlantika dobio godišnju nagradu Iso Velikanović, a knjiga je i svojevrsni prevoditeljski hommage pokojnom Z. Maliću, s obzirom da je uvršten njegov prijevod prvog poglavlja romana.)

Otkrivati Gombrowicza

Gombrowicz je vrlo osebujan pisac; on ismijava kolektivne etičke zasade, sve ono što se u ime lažno uzvišenih principa očekuje od pojedinca ('Dokopati se slobode spram poljske forme, bivajući Poljakom, biti i nekim širim i višim od Poljske!'). Stoga on nije preporuka za one čiji je horizont očekivanja sužen uslijed čitanja jednog tipa suvremene književnosti u kojemu se prohodnost i jasnoća ideja/poruke postavljaju kao vrijednosni kriteriji teksta. Pri tome nije stvar u autorovoj hermetičnosti (jer Trans-Atlantik je gogoljevski vrckav roman), nego u današnjoj tiraniji površnošću i forsiranju brzo probavljive književnosti koja se može naveliko prodati. Onima pak koji traže avangardistički autentičan glas i koji od romana ne očekuju da bude sedativno sredstvo protiv nesanice, već kritička niša za stvarnost, preporučujem da se puste u otkrivanje Gombrowiczeva kozmosa.

Witold Gombrowicz: Trans-Atlantik
preveo s poljskog Mladen Martić
Fraktura, Zagreb, 2009.