Aljoša Jurinić ima 29 godina i već impresivnu međunarodnu pijanističku karijeru, a među najvećim uspjesima svakako mu je pobjeda na uglednom pijanističkom natjecanju Robert Schumann 2012., u skladateljevu rodnom gradu Zwickauu. Tu su još finale najprestižnijeg svjetskog pijanističkog natjecanja Frederick Chopin u Varšavi 2015. te Natjecanje kraljice Elizabete 2016., a od brojnih nagrada ističu se Mladi glazbenik godine po izboru Zagrebačke filharmonije iz 2012. te Vladimir Nazor iz 2016.

Trenutno u Weimaru dovršava studij na Hochschule für Musik Franz Liszt, a nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji školovao se u Beču, na Universität für Musik, te usavršavao na talijanskoj Scuola di Musica di Fiesole.

Nastupa, kako kaže, puno, ali ne pretjerano, i po čitavom svijetu. Ovo ljeto također ga je bilo posvuda, od Jadrana, preko New Yorka, u čijem je Carnegie Hallu u veljači 2015. održao debitantski recital, pa sve do daleke Kine.

Bili ste prilično zaposleni ovoga ljeta. Kakvi su dojmovi s koncertne turneje?

Kao i inače u mome poslu, ljeto mi je bilo udarno, s puno putovanja i brojnim koncertima, ali održivo. I uzbudljivo. Najprije sam bio u Kini, u deset dana nastupio sam osam puta u osam gradova, a osobito me se dojmilo to što je publika većinom bila vrlo mlada, u prosjeku puno mlađa od one koju obično viđamo na koncertima klasične glazbe. Puno mladih, a to puno znači milijuni, uči svirati klasične instrumente, pa na koncerte dolaze jer ih to zaista zanima, ne kao dio školske obaveze. Tako je i ugođaj bio lepršaviji i netipičan, svakako drugačiji nego u Europi ili Americi. Iako je bilo strahovito vruće i prilično naporno putovati iz grada u grad u tako malo vremena, iskustvo je bilo sjajno, a očito je i organizator bio zadovoljan jer mi je nove nastupe predložio već za iduće proljeće. Nakon Kine nastupio sam u New Yorku, u kojem sam živio od prošlog ljeta, potom u Češkoj te u Hrvatskoj, a jedan od najdražih koncerata ovoga ljeta bio mi je onaj u Šibeniku, na vrhu Tvrđave Barone.

Kakvi su vam planovi za ostatak godine, koji vas veći nastupi očekuju?

Nastupam razmjerno često, osobito po Europi, a od većih i najbližih, osim Zagreba, u Lisinskom 28. prosinca, očekuje me nastup u bečkom Musikvereinu 16. listopada. Tu su i dva putovanja u Japan, a u međuvremenu moram položiti takozvani Konzertexamen u Weimaru, na Hochschule für Musik Franz Liszt, što je najviši stupanj formalne pijanističke naobrazbe u Njemačkoj.

Prošlu ste godinu, kako ste spomenuli, proveli u New Yorku. Kako to da niste ostali duže?

U New York sam se preselio zbog supruge Marije Pranjić jer je kao muzikoterapeutkinja dobila mjesto znanstvene novakinje u bolnici Mount Sinai, s jednim od najboljih svjetskih programa muzikoterapije. Program je trajao godinu dana i sad smo u međuprostoru zbog mojih koncerata. Zapravo ni ne znamo gdje ćemo živjeti od jeseni… Srećom, poslovi su nam takvi da možemo biti pokretni, a u mom slučaju ni jezik nije presudan niti moji prihodi ovise o tome gdje živim. Ako bih odlučio predavati, čemu sam sklon u dugoročnijoj perspektivi, morao bih naravno razmisliti gdje se trajnije smjestiti. Supruga je u procesu traženja doktorskog studija iz neuroznanstvene muzikoterapije, kakav kod nas ne postoji. Tako da nas vjerojatno očekuje preseljenje u neki od većih gradova Europske unije jer u ovom razdoblju zajedničkog života želimo doživjeti sve što želimo i možemo, raditi i disati punim plućima.

Dosta mladih također napušta Hrvatsku zadnjih godina - što mislite o tom odljevu?

On objektivno postoji i treba ga, dakako, rješavati iznutra, osobito zato što je očito da se ne odlazi samo iz ekonomskih razloga. U mojoj profesiji međutim kod kuće smo u cijelom svijetu. Mislim da čovjek treba ići na ono mjesto za koje misli da će mu na njemu biti bolje. A ako se i kada se vrati, vratit će se kao bolji.

Suprugu ste upoznali na fakultetu?

Da, na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje je i ona diplomirala klavir, a nakon toga nastavila je studij muzikoterapije u Cambridgeu. S obzirom na to da je i sama većinu života provela za klavirom, može potpuno razumjeti moj posao i specifičan način života koji on nosi, a istodobno se baviti nečim drugim. Smatramo da je to jackpot u našem odnosu.

A roditelji su oboje politolozi. Kako je, s obzirom na neglazbeno zaleđe, došlo do toga da postanete pijanistička zvijezda?

Roditelji su mi htjeli pružiti više od onoga što je nudilo redovno osnovnoškolsko obrazovanje, pa su me upisali na dodatne sportske i glazbene aktivnosti. Ne s namjerom da od mene naprave glazbenika, nego s idejom da je glazba sastavni dio života, a da je u školi nema dovoljno. Najprije sam sa sedam pošao na sintesajzer, potom je profesorica preporučila da upišem klavir. I jesam, s osam godina, što je prilično kasno. Kad na velikim natjecanjima razgovaram s kolegama, čujem da je većina počela s tri, četiri, najviše šest godina. Dobro, kad sam ja bio u tim godinama, u Hrvatskoj je bio rat i upis u glazbenu školu nije baš bio prioritet nikome, pa ni mojima. U glazbenoj školi imao sam sreću dobiti jednu od tada najboljih, ako ne i najbolju profesoricu klavira u Zagrebu, Jasnu Rebu, koja je sada doduše u mirovini, ali i dalje bdije nad mojim razvojem i uvijek je tu kada mi je potrebna. Izvukla je iz mene sve što je mogla i radili smo do moje petnaeste.

Sve dotad se sviranjem zapravo nisam dovoljno ozbiljno bavio, iako sam išao na natjecanja, bio na njima prilično uspješan, pa i upisao Akademiju u Zagrebu kao najmlađi u klasi jednog od vodećih svjetskih profesora koji je bio pozvan kao gostujući profesor. Bio je prije toga u žiriju na našem državnom natjecanju i odabrao je četvero najperspektivnijih za svoju klasu, pri čemu sam ja bio najmlađi, s tek navršenih petnaest. Bilo je to kao da te sa sedamnaest pozove Real Madrid. U toj dobi malotko zna procijeniti je li to za njega prava stvar. Uglavnom, dogodilo se da tu prvu godinu na Akademiji nisam ništa radio. Svi oko mene bili su oduševljeni što sam tako mlad dobio takvu priliku, a ja sam zapravo cijelo vrijeme igrao igrice i jeo. U proljeće sam roditeljima rekao da odustajem, a oni da je to u redu, da doduše možda nije najpametnije, ali u tim godinama nitko od tebe ni ne očekuje da povlačiš najpametnije poteze. Na koncu dakle nisam ni tu prvu godinu položio, ali nisam htio ni posve odustati od klavira pa sam usporedno sa Školom primijenjene umjetnosti upisao glazbenu, misleći da ću to uredno dovršiti pa upisati neki drugi faks. Profesorica Reba i tada je, kao toliko puta, pokazala snagu svog osjećaja i iskustva i dala mi slobodu da sviram što god želim… I tako sam u mjesec ili dva, malo-pomalo, kroz svoje najdraže Mozartove i Chopinove skladbe, dobio elan koji dotad nisam imao. U toj sam godini, s tim završenim drugim srednje, već s navršenih sedamnaest, odlučio pokušati biti pijanist i ozbiljno se tome posvetiti. Definitivno to nije došlo preko noći.

Što danas mislite o tom vašem odgođenom glazbenom startu?

Računam da ima i svojih prednosti jer mnogi koji rano krenu ozbiljno, moraju odbaciti mnoge druge aspekte sazrijevanja. Vjerujem da sam kroz uravnoteženo odrastanje dobio dimenziju koju ne bih imao da sam bio u karanteni i samo vježbao. Kao što sam uspio nadoknaditi tehničke aspekte koje se do neke dobi mora svladati jer se motorika usporava.

Finale najprestižnijeg pijanističkog natjecanja u svijetu, Frederick Chopin u Varšavi 2015., bilo je u vašoj karijeri svakako prekretnica. Kakav je bio osjećaj prije tog nastupa, koliki je bio pritisak?

Da, život mi se podijelio na onaj prije i onaj poslije Varšave jer mi je to natjecanje zaista promijenilo život. Bio sam naravno svjestan važnosti tog događaja, činjenice da je pijanistima on u rangu Olimpijskih igara. Događa se jednom u pet godina, rjeđe od svih ostalih velikih natjecanja, pa i zbog toga ima osobit renome i prati se diljem svijeta, a danas to znači doslovno praćenje uživo, putem interneta. Izvođači su također mlađi, do trideset godina, slično kao što su sportaši najčešće do trideset i neke u toj vrsti forme da mogu konkurirati na najvišoj razini. Pritisak je bio velik, ali pripreme su tako minuciozne i temeljite da program možeš i unatraške odsvirati. Osim toga, kad su u pitanju takva iznimna događanja, toliko si usredotočen da nekako izgubiš osjećaj za njegove razmjere, prepustiš se i tek naknadno shvatiš koliko je to bilo stresno.

Što biste učinili da na nekom od takvih velikih nastupa baš jako kiksate?

U sviranju kiks nije promašena nota jer u teškim programima svi pijanisti ponešto odsviraju pogrešno. Nitko ne misli da je to kraj svijeta, osim naravno ako toga nema previše. Kiks bi se prvenstveno mogao odnositi na memorijski problem jer sviramo napamet i može se dogoditi da usred skladbe jednostavno zaboraviš što dalje ide. Kao da na sceni zapneš u monodrami… Osobno ne pamtim veće kikseve i zaista ne znam što bih da mi se takvo što dogodi. Nadam se da neće, a i u zrelijoj je dobi lakše improvizirati. Bolje razumiješ glazbu, ono što je skladatelj htio reći, pa se brže snađeš, povežeš stvari.

Kakvi ste inače na pozornici?

Nastupi uvijek izvuku dodatnu inspiraciju. Kad je u pitanju klasična glazba, većina publike ne razumije njezinu srž, ali svjesni ste da ondje sjede i znalci koji čuju svaku notu. Oni me motiviraju da uvijek iz sebe izvučem maksimum. S druge strane, ponesu me i emocije, što mi je bilo teško kontrolirati kad sam bio mlađi. Recimo, kad pijanisti nisu posve sigurni u program, sviraju sporije kako bi imali veću kontrolu. Ja sam, s druge strane, znao kako to treba zvučati, u kojem tempu mora biti, i bilo mi je važno postići tu atmosferu. Nije mi bilo presudno kad bi se u izvedbi unutra nešto malo zgužvalo i preskočilo. Bilo je previše uživljenosti, a premalo kontrole, ali s vremenom sam, kroz strateško vježbanje, naučio to dvoje uravnotežiti.

Koliko sada prosječno vježbate?

Kad sam sa sedamnaest krenuo zaozbiljno, bilo je to četiri sata dnevno pa pet, šest u ranim dvadesetim, što i nije tako puno. Mada i jest, uzme li se u obzir da je sviranje naporno i fizički i emotivno i intelektualno. Želiš li biti izvrstan, to je, mislim, jedna od najtežih profesija. Sad sam došao do tri sata dnevno, kad nemam važan nastup pred sobom, a četiri kad imam. Pritom vjerujem da je važna kvaliteta i da takvim pristupom postižem više u manje vremena.

Što vam je najčešće na repertoaru?

Dva skladatelja koja dijele prvo mjesto, Frederic Chopin i Robert Schumann. Oni su me obilježili, kako u pogledu osobnog senzibiliteta tako i kroz natjecanja na kojima sam ostvario uspjehe. Osim njih, volim impresionizam, Debussyja i Ravela, ali sviram sve, od Bacha do Mozarta, koji su uvijek prisutni, kao i suvremenu klasičnu glazbu i živuće autore. Još sam u dobi kad mnoge skladatelje nisam stigao istražiti pa se bavim svima, no s vremenom ću se vjerojatno u tom smislu uže profilirati.

Biste li ikada skladali?

Ne, ne vjerujem. Jest naravno srodno mome poslu, ali skladanje je ozbiljan posao, ne tek nusprodukt ljubavi prema glazbi. Nisam od onih koji bjesomučno vježbaju, pa onda slušaju snimke, pa idu na koncerte, pa onda o tome debatiraju i posve su i isključivo zaokupljeni glazbom. Većina mojih prijatelja bavi se nečim drugim. Nije to zato što bi glazbenici općenito bili nekako inferiorni, nego zato što je u druženju s njima glazba često jedina tema. Pokušavam voditi najraznolikiji mogući život. Nikada na zabavama s klavirom nisam pristao odsvirati nešto usput, 'za dušu'. Sviranjem se bavim profesionalno i samo profesionalno, što ne znači da u tome nema duše… Razumijem da ima onih koji su život sveli na svoju profesiju. Meni je glazba najljepši i najvažniji dio života, ali samo dio.

Što onda radite kad ne svirate?

Idem u kazalište, u kino, na izložbe, čitam, imam svoj mali dnevni ritual učenja, većinu sportova vjerno pratim, redovito sam u teretani. Od glazbe slušam više popularnu nego klasičnu, družim se koliko želim i koliko moram. Sveo sam to na najmanje, na nekoliko bliskih prijatelja, jer na putovanjima upoznajem toliko ljudi da mi druženja bude i previše. Da ne zaboravim: kuham, nastojim se zdravo hraniti.

Koliko vas zanima politika?

Zanimaju me globalne teme, pa me i od hrvatske politike zanima ono što bi bilo važno nekome koga zanima politika općenito, a stranac je. Ništa više od toga, a ni manje. Dakle ljudska prava, ravnopravnost spolova, pitanja koja nadilaze puko lijevo – desno.

S obzirom na to da nastupate posvuda u svijetu, kakva vam se u usporedbi s ostalima čini naša publika klasične glazbe?

Na mojim koncertima u Hrvatskoj zadnjih godina uvijek je puno i osobno se ne mogu požaliti, ali kako nisam stalno tu, ne mogu uopćavati. Iz moga iskustva, dolaze ljudi svih dobi i kultura klasične glazbe kod nas je na prilično visokoj razini. Uz to, hrvatski su glazbenici za jednu ovako malu zemlju vrlo uspješni u svjetskim razmjerima.

Za vas znaju reći da ste novi Ivo Pogorelić. Što kažete na to?

Ljudi me uglavnom uspoređuju s pojmom Ive Pogorelića, a ako se njega uzima kao pojam najuspješnijeg i najvažnijeg pijanista ovih prostora u povijesti, onda mi to naravno može samo laskati. Ali oni koji me s njim uspoređuju, većinom nisu profesionalci… Kad se malo dublje, profesionalnim okom pogleda, nas dvojica zapravo nismo usporedivi, imamo posve drukčiji pristup.

A 2Cellos? I oni su se jako probili vani. Što mislite o njima?

Izrazito ih cijenim jer su vrhunski čelisti koji su uveli gotovo novu disciplinu sviranja i promijenili kurs toga područja obradama popularnih skladbi. Ono što ne cijenim jest kad se klasična glazba pojednostavnjuje, kad se visoka umjetnost pokušava po svaku cijenu učiniti manje zahtjevnom, probavljivijom. Ona mora biti takva kakva jest. Ne može se u životu sve pojednostavniti, ponešto mora biti teško jer inače nam nema pomaka. Dakako, uvijek se možemo pokušati približiti publici. Mogu se programi koncerata koncipirati tako da se sviraju kraće skladbe, ne previše zahtjevne, ali da je to opet klasična glazba, da se slušatelji educiraju. Zato postoje skladatelji poput Chopina, čije su skladbe, unatoč svoj svojoj kompleksnosti, privlačne i na prvu. Takva glazba može biti katalizator za upoznavanje slojevitosti i njegova opusa i drugih skladateljskih rukopisa.

Što je sa zavišću kolega u vašem poslu, jeste li je osjetili na svojoj koži?

U kontekstu klasične glazbe, gdje se bavite nečim tako uzvišenim, interpretirate skladbe koje su vrhunac glazbene umjetnosti i bez kojih ne bi bilo ni popularne glazbe, vjerujem da plemenitost te djelatnosti nadilazi zavist i ljubomoru. Kad sam, primjerice, 2016. bio na Natjecanju kraljice Elizabete u Belgiji, nas dvanaestero finalista smjestili su prije završne etape u izolaciju, u lijepo zdanje udaljeno od gradske vreve. Svatko je dobio sobu s klavirom za vježbanje i nismo imali mobitele i računala. Zamisao je bila da se tako i zbližimo, da priča zadrži ljudsku notu i, zaista, vladalo je suradničko raspoloženje, bez neprijateljske zavisti.

Jeste li se dosad naviknuli na popularnost?

Što se tiče Hrvatske, to je poprimilo razmjere koje doista nisam očekivao jer u pitanju je ipak klasična glazba. Ali opet, mogu normalno hodati gradom znajući da ću se možda tek svakom stotom prolazniku učiniti nekako poznat. To mi je taman, popularnost po mjeri čovjeka.

Što biste savjetovali mladima koji žele vašim putem i baviti se klasičnom glazbom?

Neka počnu rano, što je više savjet za roditelje, a kad počnu, ne moraju odmah satima vježbati, važno je da im glazba postane dio života i da se postave osnovne stvari u tehnici. Kasnije, kad se krene ozbiljnije, sportski, obično svi zavole sviranje. Jako je važno i naći dobrog profesora, osobito prvih godina, a za one malo starije, u srednjoj školi, koji već godinama sviraju i žele biti izvedbeni umjetnici, važno je da imaju taj cilj, ali da istovremeno znaju da su šanse da ga ostvare vrlo male. To je posao u kojem ima malo mjesta i bilo bi dobro imati plan B, neku drugačiju, ali jednaku radost. Jedino tako se, neopterećeno, može ići prema planu A. U suprotnom se može dogoditi prenaprezanje, a to ni za umjetnost ne može biti dobro.

Koji je bio vaš plan B?

Kad sam sa šesnaest godina odlučio otići s Akademije, spopalo me da želim biti sportski novinar. Ali ne zadugo. Znao sam da mi tipkanje po klavijaturi ipak znači mnogo više od sviranja po tastaturi.