Lijepo je bilo otvaranje zimskih olimpijskih igara u Pjongčangu. 'Predstava' uz ceremoniju bila je koncipirana kao putovanje petoro djece kroz vrijeme i povijest Koreje, začinjena krasnom glazbom, zapanjujućim vizualima i vatrometom koji Koreanci izbacuju svakih pet minuta, bilo je i fascinantnih prikaza novih tehnologija, kao u slučaju tisuću dvjesto osvijetljenih dronova koji su na nebu oblikovali olimpijske krugove. 

Koreja se dostojno pohvalila svim svojim kulturnim, tehnološkim i sportskim bogatstvima i iako svečanost nije bila onako zabavna i nezaboravna kao, recimo, prilikom otvaranja olimpijskih igara u Londonu - dalo se to gledati. U pojedinim se dijelovima čak i moglo bez problema uživati.

No otvaranja olimpijskih igara uvijek imaju dvije sastavnice. Predstavu ili 'slet' ili kako bi se već nazvao taj neki kulturno-umjetnički program u kojem se pleše, pjeva i pokušavaju se tijelima iscrtati razne sličice po stadionskom terenu, i onaj službeni dio, koji se sastoji od mimohoda svih reprezentacija, podizanja zastave, pjevanja olimpijske himne te paljenja olimpijskog plamena. 

Ovaj službeni dio obično je dosadan. Dok se svi reprezentativci prošeću po stadionu mašući zastavama, prosječnom gledatelju obično stignu izrast dva metra pletenica i nokti na nogama. Da nije osobenjaka kao što je Pita Taufatofua iz Tonge, koji je, osim što se 'prekvalificirao' u zimskog olimpijca, i po pjongčangskoj studeni prošetao gol do pasa - većinu bismo mimohoda mogli prespavati.

No postoji jedan element u prijenosima otvaranja olimpijskih igara na Hrvatskoj televiziji zbog kojeg obično ne bismo prespavali mimohod i zapravo nijedan dio svečanosti otvaranja. Komentatori. HTV-ovi komentatori dosad su gotovo redovito imali neobičan dar da nas svojim komentarima održe budnima, ali pritom to ne pišem kao kompliment. 

Njihovi su komentari, naime, dosad znali biti takvi da se prosječan gledatelj imao potrebu čeomice zabiti u prvi stup javne rasvjete ili posegnuti za mobitelom i poslati službeni prigovor pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, a i svakojakim drugim institucijama.

Seksizam, mačizam i ostali -izmi prštali bi ekpslozivnije od vatrometa kakvim se obično prate te manifestacije, a obično bi uletjele i još neke tobože duhovite, a zapravo potcjenjivačke pošalice o malim državama i 'beznačajnim' reprezentacijama, tako da bismo na kraju sve odgledali budni, ali s visokim stupnjem tuđosrama. To je ono kad ti je neugodno zbog nečega što radi druga osoba. 

Ovaj sam put, međutim, mimohod odgledala više-manje budna iz jednog sasvim drugog razloga. U šoku i nevjerici sam slušala Stjepana Baloga i Vikija Ivanovića, koji su cijelu svečanost otvaranja, pa čak i taj nesretni mimohod uspjeli komentirati bez takvih čeznem-da-se-zbljeznem izleta. Bili su korektni. Nije bilo nijedne napomene na izgled ili odjeću sportašica. Nisu pokušavali biti duhoviti na račun reprezentacija koje valjda iz nekog razloga smatraju inferiornima.

Jedini pokušaj pošalice bio je kada je jedan od njih dvojice (nisam baš dobro razabrala koji) na pojavu Pita Taufatofua ispalio: 'Tak' i ja izgledam', a to je čak bilo i simpatično. Nije da sam se nadala tome da će izreći nešto neprimjereno, ali sam, poučena dosadašnjim iskustvom to očekivala. I tako je u tom očekivanju prošao cijeli mimohod, na kraju i prijenos.

Da se razumijemo, nisu ni taj prijenos ni njihovi komentari bili bez mana. Počevši od neke meni nepoznate tehničke neusklađenosti, zbog kojih ih se u nekim glazbeno intenzivnijim dijelovima jedva čulo, pa završivši na tome da su propustili dati neke informacije o nekim izvođačima (tipa, tko su najveće korejske pop-zvijezde koje su pjevale pjesmu 'Imagine'), bilo je tu sitnih nepravilnosti i mana. Ali ne, nijedan jedini put nije mi bilo neugodno zbog njihovih komentara. Frapirana sam k'o frape.

Nisam još zasad pogledala dovoljno prijenosa sportskih natjecanja da bih mogla procijeniti je li se ta njihova novoutrenirana profesionalnost i odmjerenost protegnula i na komentiranje raznih skijanja, skeletona, boba i biatlona, ali ako jest, možda smo napokon došli do jednih olimpijskih igara u kojima nećemo pretraživati sve moguće strane kanale ne bismo li na njima pronašli prijenose s pristojnim komentatorima. A to je već poveliki pomak.