U ponedjeljak na HTV-u počinje emitiranje serijala 'Tin - 30 godina putovanja', a u povodu toga novinarima je prikazana jedna (treća) epizoda serije i nekoliko isječaka iz prethodnih. Riječ je o dokumentarno-igranom serijalu koji govori o životu i pjesništvu, lutanjima i boemštini jednog od najboljih i najvažnijih hrvatskih pjesnika, Tina Ujevića. Tin Ujević je, pak, kako svojim pjesništvom, tako i svojim životom, toliko važna i zanimljiva ličnost da je gotovo sve povezano s njim barem djelomično zanimljivo - od televizijskog serijala do nevoljko sklepanih srednjoškolskih referata za odličan iz zalaganja na satu hrvatskog jezika.

Problem je, međutim, to što epizoda koju je HTV novinarima prikazao na svečanoj premijeri - pomalo mlaka. Snimljena kao križanac između igrane i dokumentarne serije - u kojoj dokumentarni dio uglavnom pokriva naracija Mislava Čavajde, a igrane dijelovi uglavnom prizori Ujevićeva bančenja i neurednog života - gledatelja ostavlja pred pitanjem: 'A zašto se to nije moglo snimiti kao isključivo igrana ili isključivo dokumentarna serija?' Moj bi glas išao za igranu, dramsku seriju - u Ujevićevu je životu dovoljno zbivanja, preokreta, pustolovina, previranja i zgoda da bi to moglo biti izvedivo, baš kao što je bilo izvedivo u, recimo, igranoj seriji o Nikoli Tesli. No ako je problem bio u tome da se igrana serija ne može snimiti zato što je preskupa pa se onda snimila dokumentarna, u kojoj igrani dijelovi služe kao kakva ilustracija onoga o čemu se priča - jer živih svjedoka s kojima bi se razgovaralo više nema - onda je to možda trebalo učiniti malo bolje.

U epizodi koju nam je HTV prikazao, naime, igrani se dijelovi uglavnom sastoje od sljedećeg: Tin Ujević lunja po raznim gradovima u različitim stupnjevima odrpanosti i trezvenosti, Tin Ujević spava po priručnim ležajevima u stanovima svojih poznanika ili na klupama u parkovima, Tin Ujević pije s društvom u kavani ili uz romski orkestar na Skadarliji, Tina Ujevića policija ili poslodavci opominju zbog ponašanja i higijene. Moglo bi se zato reći da je igrani dio serije više-manje koncipiran kao prikaz tabloidskih legendi o Tinu-pijancu, gdje se njegovu boemskom ponašanju zapravo ne daje nikakav slojevitiji psihološki pa ni socijalni kontekst, nego samo: 'A, eto, vidite kako je nepopravljiv bio.'

Dokumentarni dio zapravo je još veće razočaranje jer - osim u nekoliko zgodnih trenutaka kada se preklapa s igranim dijelom pa Mislav Čavajda, recimo, mladom Tinu u vlaku pripaljuje cigaretu - uglavnom služi tek kao prečac za neke stvari koje se valjda nisu činile dovoljno atraktivnima i pijanima za snimanje u obliku igranih prizora, a ono što je najgore jest to što ponekad služi i kao zamjena za neke događaje koji bi bili mnogo zanimljiviji u obliku dijaloga. Da su, primjerice, neki Tinovi odnosi s izdavačima i kolegama u Beogradu snimljeni dijaloški, s atmosferom, karakterizacijom likova i slično - bili bi daleko manje suhoparni. Ali ne. Oni su tutnuti u Čavajdinu naraciju s par statičnih snimki naslovnica prvih Tinovih izdanih zbirki, a igrani je dio i dalje rezerviran samo za Ujevićeva pijana tumaranja po birtijama i ulicama.

Zbog samog statusa Tina Ujevića kao legende - pjesnika, boema, gradskoga flâneura i autora nezaboravnih stihova od kojih svatko od nas zna barem poneki - uvjerena sam da će ovaj serijal polučiti interes gledatelja, i dobro je da je snimljen. No podosta sam razočarana lijenim pristupom iz kojega je nastao ovak mlaki hibrid dokumentarnog i igranog sadržaja. Tin Ujević zaslužio je mnogo više. Zaslužio je jednu punokrvnu, dobro istraženu, izvrsno napisanu i sjajno odglumljenu dramsku seriju.