Imre Kertész, poznati mađarski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, u svojoj knjizi 'Dnevnik s galije' donosi kronologiju društva na prijelazu iz totalitarizma u dugo željenu slobodu
U knjizi 'Dnevnik s galije' Imre Kertész donosi svoje intimne bilješke i razmišljanja nastala u razdoblju između 1961. i 1991. godine. U Kertészovim dnevničkim bilješkama, koje mnogi uspoređuju sa zapisima Witolda Gombrowicza i Franza Kafke, književnik sabire čitavu kolekciju citata pisaca koji su na njega utjecali. Knjiga govori o književnoj i filozofskoj ostavštini Musila, Kafke, Camusa, Junga, Freuda, Nitschea te drugih, zbog čega se, po mišljenju mnogih, ubraja u ona djela kojima se čitatelj vraća i po nekoliko puta.
U knjizi bilješki 'Dnevnik s galije' Imre Kertész citira dijelove iz dnevnika svojega velikog književnog uzora Sándora Máraia u kojima znameniti mađarski pisac opisuje prizor koji je u ljeto 1944. godine vidio kroz prozor lokalnog vlaka vraćajući se u Budimpeštu. Máraia, vozeći se u vlaku iz sela u koje se sklonio tijekom rata, opisuje: 'Vlak prolazi pored ciglane u Budakalasu. Sedam tisuća peštanskih Židova čeka ovdje svoju deportaciju. Na nasipima stoje vojnici sa mitraljezima.' Istog je toga dana Imre Kertész s još sedam tisuća svojih sugrađana bio zarobljen u dvorištu ciglane, pod njemačkom okupacijom pretvorene u logor, koja se nalazila uz prugu. Kertész nakon citata piše da mu nikada nije postalo jasno zašto svaki puta pri čitanju toga citata osjeti sreću zbog trenutka koji ih je, posve nesvjesno, povezao. No upravo nakon opisane slike uslijedilo je ono što je obilježilo cjelokupno Kertézsovo književno stvaralaštvo. Zajedno s tisućama sugrađana prvo je otpremljen u zloglasni Aushwitz, a potom u Buchenwald, gdje će provest čitavih godinu dana, do kraja rata. Kertész govori i o svojim djelima nastalim unutar 30 opisanih godina te donosi kronologiju društva od mađarskog socijalizma i gulaš-komunizma do dvadesetog stoljeća, holokausta, prelaska iz totalitarizma u slobodu.
Imre Kértesz rođen je 1929. godine u Budimpešti. Po završetku Drugog svjetskog rata vraća se u Budimpeštu, gdje je isprva radio kao novinar, zatim kao neovisan pisac i prevoditelj. Svoj najvažniji roman o vlastitom stradanju i holokaustu 'Čovjek bez sudbine' objavio je 1975. godine. Od ostalih važnijih djela valja izdvojiti 'Englesku zastavu', 'Kadiš za dijete', 'Izgnani jezik', 'Likvidaciju'... Za cjelokupan spisateljski rad ovjenčan je Nobelovom nagradom za književnost 2002. godine.
