'Zemlja bez sutona' prvi je roman nagrađivane pjesnikinje Marije Andrijašević. Štivo tematizira posjet slavne biologinje Glorije Suton rodnom kraju i svome ocu, a taj povratak zavičaju uskoro se na stranicama ovog majstorski cizeliranog romana pretvara u korjenito propitivanje obiteljskih odnosa, pokušaj (re)konstruiranja vlastitoga identiteta i bolno suočavanje s nikad razriješenim dvojbama, traumama i prešućenim istinama kojima je bilo obilježeno djetinjstvo i odrastanje glavne junakinje.

Radnja romana događa se u Cetinskoj krajini, u očevom rodnom, fikcionaliziranom mjestu Vrj, odnosno zaselaku Sutoni, dok se komadi radnje odvijaju i u Splitu, u četvrti Siromašnoj, gdje je Glorija odrasla i provodila mladenačke dane prije no što je znala da će se otisnuti u svijet i postati slavna znanstvenica.

Marija Andrijašević s ovih stranica - kako je napisao urednik romana Kruno Lokotar - "šiba doživljaje i osjećaje guste i miomirisne kao što je i dalmatinska vegetacija: zavodljive, bodljikave, ljepljive, i u konačnici, pod vrelinom sunca, samonikle. Samo opasno je spasonosno, pa zato nema mjesta potencijalno ljekovitijeg da se Glorija, žena čija majka postoji samo u obiteljskim mitovima, konačno suoči i pomiri s ocem, Žarkom, da barem u sebi kaže očevoj sjeni sve ono što je ostalo neizrečeno, a što vodi razumijevanju i oprostu. Jer Žarko nije bio lagan čovjek."

Prva prozna knjiga nagrađivane pjesnikinje ušla je među pet odabranih naslova u finale tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman i tim smo povodom, dakako, porazgovarali s autoricom.

Intervjue s ostalim finalistima književne nagrade tportala čitajte na ovoj poveznici.

Napisali ste gust, 'neprohodan' tekst (ne mislim time ništa loše), stilistički pomno dotjeran... Je li takva i literatura na kojoj ste odrasli? Što ste voljeli čitati u formativnim godinama?

- Nije on neprohodan, nego je roman. A roman je kompleksan poduhvat. Ima on i svoju radnju, i jezik, i junake, i proljeće u kojem sve počinje i ljeto u kojem sve završava, i transformaciju tih junaka (Ovidije!), ima početak i sredinu i kraj koja obavijaju tri sna. No, kako se moja junakinja bori s odlaskom na teren, koji često nije kultiviran ni pun utabanih staza (kao što ni unutarnji i vanjski sukobi nisu, jer svaki prolazimo prvi put, makar nam bio i pedeseti po redu), sam osjećaj koji je roman morao izazvati kod čitatelja bio je kao da on ulazi u divljinu s njom. Pritom ne mislim samo na prirodu, nego i na to koprcanje i grčenje koje osjećamo u stomaku kad se moramo suočiti s nečim što smo čitav život gurali pod tepih. Također, kakav je to žanr koji ne možemo tu i tamo malo podbosti i učiniti svojim? Meni su takve stvari najzanimljivije, one na kojima mogu ostaviti svoj potpis. Pa moja junakinja u romanu jasno upozorava na ono što znanost napravi svojim predmetima kad ih kooptira i krene objašnjavati što su oni i zašto. Čovjek se mora pobuniti protiv toga baš tim porivom iznutra. A što se tiče literature na kojoj sam odrastala, bilo je tu svega i svačega, ponajprije jer su mi čitateljski interesi bili razbacani i ponekad ograničeni dostupnom literaturom, a i bila sam uvijek radoznalo dijete. Te moje formativne godine bile bi ratne 90-te i rane 2000-te. Moje se štivo protezalo od Slobodne Dalmacije preko Teena, Metal Hammera, Nomada i Dinka Šimunovića do nekih američkih klasika, svih dostupnih u gradskoj knjižnici. Čitala sam i jako puno naše (tad) suvremene poezije. I da, ja sam bila valjda jedino dijete u školi koje je voljelo lektiru i čitalo je s guštom. Moguće i da je čitanje za mene tad bila neka forma eskapizma, imajući na umu te godine svoga života.

Ispod gustoće vašeg teksta i stila stoji i užitak čitanja... Što za vas predstavlja užitak u čitanju?

- Znači, užitak u čitanju? Ne ovaj Barthesov užitak u tekstu? Dobro. Hm, mislim da mi najviše gode tekstovi koji prijete mojim istinama, koji me sukobljavaju sa samom sobom, koji imaju toliko pukotina iz kojih se može granati ili na njega uvezati čitavo književno polje, a da tekstu to i nije bila namjera. Ispast će da mi užitak proizvodi strah! Ali, mislim, na nekoj osobnoj i intimnoj razini, užitak u čitanju uvijek mi proizvode tekstovi koji su mi bliski, ali me udaljavaju od sebe. Kako da to bolje pojasnim? Tekstovi koji me (m)uče, ali ne daju da ih slijedim. Zajebane i teške poetike. Sve što se ne može simulirati, kopirati, fingirati. Takvi tekstovi me i uzbude i naljute i stave u investigativnu ulogu, jer poslije njih nema dalje, moraš bolje. Inače će se svaka tvoja laž vidjeti u tekstu ako si osim čitatelja i pisac. A mislim, sad kad razmišljam, i dobar whodunnit mi predstavlja vrhunski užitak u čitanju, kao i ljubić protkan intrigama i žudnjom. Ma nema tu pravog odgovora, ali imam knjige čiji su hrbati izubijani jer me dio radnje izbio iz kreveta, stolice, pa s knjigom ravno u zid!

Dosad ste objavili zbirku pjesama 'davide, svašta su mi radili', nagrađenu Goranom za mlade pjesnike 2007. godine. Riječ je o prilično dugoj kreativnoj pauzi, pogotovo s obzirom na uspjeh vaše pjesničke zbirke. Zašto ste toliko čekali na ovaj roman?

- Da sam barem čekala! Na pisanje uopće. Bio je to splet različitih okolnosti: od upisa na fakultet u 24-oj godini života do potpunog posvećivanja studentskim godinama, preko egzistencijalnih briga, rješavanja obiteljskih trauma o kojima sam pisala u svojoj zbirci pjesama 'davide, svašta su mi radili', i raznih drugih situacija koje život nanese kad se namjeri ići s kraja. Teško se u tim uvjetima baviti lijepom književnosti. Iako, ne mogu reći da sam bila odustala od nje. Čitala sam ja, pratila, zapisivala, svašta raspisivala i probijala sebi put, prvo u svojoj glavi. A nekako sam znala da će to vrijeme za pravo pisanje, ono kad se želiš i moraš izložiti, doći. Ne mogu reći ni da sam se baš opterećivala time i morila neke brige na dnevnoj razini. Naravno, imala jesam svoje sumnje i strahove, ali me život u kojem više ne bih bila objavljivala napisano nije sad posebno plašio, ne plaši me ni danas. Kad sam shvatila da se roman počeo događati, nisam barem jedno godinu dana ni sebi znala objasniti kako. Tako da roman nije bio planski. Nisam sjela i rekla sebi: Ajde, Marija, piši ti roman, to je sad tvoja kategorija! Ali, u trenutku kad sam osjetila da iz svega što sam počela skicirati, bilježiti i međusobno povezivati, niče neka veća i opširnija priča, sjela sam za stol i krenula ozbiljno i disciplinirano kucati.

Vaša junakinja Glorija Suton je biologinja i sakupljačica sjemenja s ugroženih područja. Ona je itekako svjesna sve izvjesnije globalne ekološke katastrofe i - djeluje. Zašto mislite da kao društvo ne možemo uvidjeti eshatološku prijetnju te vrste, a koja je toliko očita? Oko nas se gase ledenjaci, nestaju vrste, ali mi i dalje po svome.

- Bila sam nedavno gošća na Zagreb Book Festivalu u jednom panelu s islandskim piscem i aktivistom Andrijem Snærom Magnasonom i on je na ovo pitanje na tom panelu odgovorio nekako ovako: kako vidjeti sve te silne klimatske promjene kad se događaju na toliko različitih slojeva i razina i dovoljno polako da ih ne primijetimo i nismo oko njih aktivno angažirani? Ja bih nekako iz svoje perspektive - koja je trajno podjeljena između SSS i NKV Splita kakvog poznajem i iz kojeg dolazim i VSS Zagreba u kojem sam se školovala, i danas obitavam i promatram i povremeno radim - rekla da se ljudi koji nemaju za kruh i gladni su nemaju kad baviti revolucijama, iako su sasvim sposobni detektirati probleme. Pa tako i kod mene u romanu najveći glas kontra klimatske katastrofe diže Jadranova žena koja je sezonska radnica, a jedina koja nešto može učiniti ona je koja radi za nekadašnju kolonijalnu velesilu i operira na najbolji mogući način vjerujući da radi najbolje što može za svijet u kojem živimo. No, kapitalizam nas je, u svakom smislu, osiromašio, što ne znači i da nam je ubio volju za životom ili mogućnost da prepoznamo neku ljepotu u njemu, pa i opasnosti poput klimatskih promjena. Mene, naime, ne uznemiruje što netko tko je gladan, potresen svim događanjima na Baniji, ratom u Ukrajini, ili netko tko provodi radni dan na skeli na +30°C ne druka poslije smjene o klimatskoj krizi. Uznemiruje me što je gladan, što nema kuću, što prolazi ponovo PTSP rata ili izbjeglištvo ako je direktno potresen ratom, što radi u nehumanim uvjetima, i što bi mu uz sve terete koji nosi, još trebalo dodati i ovaj. Tako da, ne treba ljude zastrašivati nekakvih kolapsom civilizacije i slati singularnu poruku vani o klimatskim promjenama, jer ih je potpuno drugačije gledati iz, npr. Zagreba, ako ga uzmemo za neki ekonomski i kulturni centar, koji će klimatske promjene rješavati na, npr. razini prometa i infrastrukture, a potpuno drugačije iz Splita ili još dalje, Cetinjske krajine ili Slavonije gdje ljudi često ovise o (proizvodnji na) zemlji.

Ljude treba uputiti na odgovorne, na one za koje glasaju i koji su na poziciji da mijenjaju stvari, treba učiti i slušati one koji su život posvetili zemlji i Zemlji, sve od seljaka do znanstvenika, i prenositi to u svijet svojim sredstvima, kao što sam ja za to iskoristila za knjigu. Treba raditi na tome da ljudi uvide da borba protiv klimatskih promjena ne znači puno bez klasne borbe i promjene uvjeta rada i načina života u kapitalizmu. Treba tako stvoriti masu koja bi se sutra mogla organizirati. Sve drugo je, po meni, šminka.

Također, klimatske promjene traju stoljećima, nešto ubrzanije u našem, a buduće generacije će im se prilagođavati uz manje ili više muke. Što se i sada događa – oni koji rade na zemlji i žive od svojih vrtova, voćnjaka i plastenika znaju o čemu pričam i njih treba obilaziti i osnaživati na lokalnoj razini, komunicirati njihove probleme, govoriti o onome s čime se oni suočavaju jer su oni prva crta - kao što su uostalom i moji junaci - i tako polako učiti i odgajati nove generacije, pa i generacije političara, ili osvještavati ove koje imamo a koji nisu utjelovljenje sveznajućih bića, čega smo trideset plus godina u Hrvatskoj i svjesni. No, problem zaista jest biljni i životinjski svijet koji nije dizajniran za naš tempo (auto)destrukcije i čije posljedice vidimo ne samo sad nego stotinama godina unazad. Naravno da me uhvati pesimizam kad razmišljam o svijetu koji ćemo sravniti sa zemljom, ali me lovi i optimizam jer priroda ima tu moć da sve okrene u svoju korist i njoj vrijeme kako ga mi poimamo ne znači apsolutno ništa. A vjerojatno ni čovjek.

Vaš roman se, dakako, bavi tom sveprisutnijom ekološkom krizom te utjecajem kapitalizma na ekologiju, ali ne čini to nimalo pamfletarski. Je li vam bilo važno izbjeći taj doslovni aktivistički ton? Zašto?

- Dobro pitanje! Mislim da mi aktivistički ton jednostavno nije bio potreban, mislim da ga ni moj spisateljski habitus ne percipira kao neki elementarni dio sebe, ili je tako integralan dio njega da ga je reproducirao na sebi svojstven način. Ali, naravno da može postati dio aktivističke struje. Ja, naime, ne mogu kontrolirati kretanje teksta i njegova čitanja. Također, u tekstu mi nije bio potreban ni tvrdi znanstveni diskurz, oslanjanje na znanstvene činjenice i njihovo provlačenje kroz literarni tekst, pa ni neka eksplicitna političnost. Iako je sve to, kad se roman pročita, onome tko zna čitati, analizirati i interpretirati tekst, pa i putem puke identifikacije, jasno i prisutno. Ali mislim da sve to ima veze s tim da sam ja pisala književno djelo u kojem je zanimanje moje junakinje samo jedna dvadesetina samog romana i njegove radnje, a da se roman zapravo bavi čovjekom i njegovim odnosima, pa je tako i jedan od tih odnosa njegov odnos s prirodom.

Očito je da ste za ovaj roman morali i puno istraživati. Kako je izgledao taj proces?

- Dosta kopanja po repozitoriju PMF-a u Zagrebu, čitanja doktorskih i diplomskih radova njegovih studenata, također skidanja predavanja i s Agronomskog i Šumarskog fakulteta u Zagrebu, čitanje dosta stranih knjiga i materijala od Johna Lovelocka preko Johna Bellamyja Fostera i Rachel Carson, izlazaka na teren, nekih ozbiljnijih i nekih manje ozbiljnih putovanja, komuniciranja s mojom dežurnom biologinjom Ladom Jovović koja me upućivala u teme i otvorila mi put za pisanje o junakinji biologinji. Bilo je tu i dosta spisateljske samovolje, kao što je uvijek i bude, ali što je trenutak neznanja i bezglave pretpostavke kod čina pisanja doli prostor za kvalitetno konfabuliranje?

'Zemlja bez sutona' je već zaslužila jednu regionalnu književnu nagradu, naime 'Šteficu Cvek'. Kako ste to doživjeli, a što vam je značio izbor u finale za nagradu tportala? Koliko vam, uopće, znače nagrade u književnosti?

- Ponovit ću samo ono što velika većina mojih kolegica govori već godinama: znače dosta, pogotovo ako sa sobom donose vidljivost i novac. 'Štefica' je napravila nevjerojatnu stvar za roman netom nakon njegova izlaska, jer mu je donijela čitatelje sa svoje strane fronta, što ja sama nakon 10-ak godina aktivna odsustva s književne scene ne bih mogla. Isto je i s nagradom tportala. Međutim, ima u tim nagradama i ovakvim finalima nešto važno, iako ne sad po život i pisanje, a to je čin prepoznavanja. Kad te tvoji suvremenici, pogotovo oni koje poštuješ, prepoznaju i uvaže na takav način. Tvoj rad, tvoju ideju, tvoju angažiranost. Toga se ne treba sramiti, to je stvarno dobar osjećaj, bez obzira kakve nam namjere bile s tekstom.

Vaša Glorija vraća se u zavičaj, nakon što je prošla svijet... Narativ je to već viđen, no zanimljivo, kod vas nema idealiziranja tog malog mjesta Cetinske krajine Vrja i njegovih stanovnika te njihovog načina života. Danas se često takva mjesta u turističkim razglednicama i blogovima predstavljaju kao mjesta bijega, zaklona od brutalne svakodnevice. No vi baš suprotno prikazujete taj kraj. Stječe se dojam da bi i sami likovi najradije pobjegli odande.

Meni je bilo važno prikazati selo kao nešto što nije romantizirano i egzotizirano nego kao transgeneracijski i socijalni problem, pa ako hoćemo ići do kraja i klasni problem. Pa Jadran (jedan od junaka u romanu) tamo sebi rješava stambeno pitanje! I još ga i Gloriji pokušava riješiti na isti način. A s druge strane, to je užasno okrutna sredina. To je zemlja koja nije posebno plodna, osim kad je svađa u pitanju, onda daje i daje. Mislim, moji junaci pate za njom, ali su svjesni njene destrukcije i što je učinila njihovim roditeljima, a posljedično i njima. Također, bilo mi je važno poništiti razliku između seljaka i građanina, jer je u konačnici sve to isto. Da pokažem da se svi u istom prostoru ponašaju jednako, i da ne možeš više imati civilizacijske zahtjeve prema ikome i tražiti od nekog da se pomjera po tvojim standardima. Da je to stvar društvene odgovornosti koja dolazi s tim (kvazi) obrazovanjem – ne smatrati se pametnijim ili boljim od nekoga drugoga knjigama ili školovanju ili parama (da ih moji junaci imaju) unatoč, nego to obrazovanje iskoristiti za dobrobit zajednice. Inače se nisi obrazovao, samo si trošio vrijeme sviju koji računaju na tebe.

Veliki fokus na romanu stavljate i na Glorijin odnos s djedom, koji je za nju, zapravo, sve ono što je trebala biti majka. Slažete li se s tim? Jeste li i sami imali tako blizak odnos s djedom?

Dida u mom romanu stvarno ispunjava to upražnjeno mjesto, jer jedini nudi nježnost i zaštitu, kojih u Glorijinoj maloj obiteljskoj zajednici koju još čine otac i ona - nema. No, nije da se Dida gura na to mjesto, moja junakinja njega tamo postavlja jer joj fali kontrapunkt očevoj tvrdoći, hladnoći i (povremenim) nasilnim ispadima, ona je ta koja za majku misli da mora biti nježna i da joj mora ponuditi utjehu. Zato pri kraju romana, kad se njen svijet krene raspadati jer će ostati bez ikakve nježnosti, pa i nade u nešto barem malo slično s očeve strane, upada u krizu koju naslućujemo prisjećanjem na njenu prvu veliku ljubav, pa i bolničko vrijeme u kojem gubi jedan jajnik malo nakon Didove smrti i treba ljubav i nježnost koju je on nudio, a više je nema. Što sad kad osjeća da je otac pri kraju? Tko će joj to dati? Jadran ne zna kako, a ne bi ga nikad ni pitala, dovoljno je mudra da Alti ne napravi ono što su selo i grad napravili njoj, pravih drugih intimusa nema, i u toj se praznini zakovitla ta ideja da bi to mogla biti majka. Zato i inicira taj kontakt s njom. Ona kod nje ide po nježnost i ljubav, a nalazi osobu koja je, na svoj način, ispunjena svojim obiteljskim životom i zaokupljena nekom drugom sobom, definitivno ne onom za koju je Glorija iskonstruirala da ona je. Ljubav na kraju dobiva, i to bez pitanja, od svoje mlade prijateljice Alte koja u trajanju romana postaje njena obitelj. Jer, na kraju, mislim da nije važno kakva je obitelj, čine li je dva oca, dvije majke, kombinacije, didovi ili bake, ili ovaj moj trojac, važno je da obitelj u nama razvije i potakne emotivni život i sigurnost. Da nas odgoji u zdrave ljude sposobne i primiti i dati ljubav. A što se mog dida tiče – ja sam ko dijete bila dobra sa svim starijim ljudima, i dan danas u život privlačim neke starčiće koji se moraju nekome rasteretiti i koga nađu? Mene! A ništa mi nije draže nego tako, sjediti na klupi u parku i odmotavati nečiju životnu priču uz štap i kavu.

U romanu Glorija propituje odlazak svoje majke, ali prije na empatičan, nego osuđivački način. Maja Abadžija na Booksi piše: 'Još snažnijim njen prikaz ove nesretne obitelji čini i odsustvo osude kod junakinje (čime bol neće postati manja).' Koliko vam je bilo važno sugerirati romanom tu činjenicu da itekako mogu postojati dobri razlozi za majčin odlazak?

Ne samo da sam sugerirala da je važno da majka ima svoje razloge nego i svi ostali junaci. Ljudi često nisu isključivo loši ili dobri. Nekako me život naučio da u mnogim ljudima supostoje različite želje i potrebe, ponekad dijametralne, a s njima i različite mogućnosti da neke svoje strane karaktera izraze ili da ih ne okrenu protiv sebe i protiv drugih. To je, i danas, pogotovo u gradovima s viškom ambicija, a manjkom pozicija, po meni jedna od najvećih moralnih borbi, ako se oni koji dođu do nje upuste, a ne predaju je u startu. Mislim da mi je, na kraju, bilo najvažnije da je svačija priča u romanu vjerodostojna i argumentirana, i da ne može biti komentirana sa strane – ali ja bih to bolje napravio. Ne bi. Nisi. Nećeš. Nikad. Bilo mi je važno zaštititi svoje junake, pa čak i kad su najgore verzije sebe, jer sam ih morala dovesti do (sretnog) kraja.

Komadi radnje odvijaju se i u Splitu, u četvrti Siromašnoj, gdje je Glorija provela mladenačke dane. Kako vam je bilo pisati o Splitu iz pozicije rođene Splićanke? Jeste li strepili od reakcija? Znamo da su Splićani veliki lokalpatrioti, a u vašoj prozi ima Hajduka, pazara, Bačvica. Poznatih, pa i omiljenih splitskih lokacija.

A šta ću strepit od istine (smijeh). Nisam, zašto bi? Nemam dvosmislen odnos prema Splitu, mene njegova vreva, šušur, ljudi i način života ne uznemiruju. Možda zato što dugi niz godina živim u Zagrebu pa mi je lako s ove distance (malo) idealizirati stvari, pogotovo kad dugo ne odem dole pa mi krenu nedostajati neki dijelovi mene koji u Zagrebu nikad neće biti ni prihvaćeni niti će doći do izražaja. Možda i zato što mislim da nema jedne istine o tom gradu. Možda zato što sam odrastala i čitavo djetinjstvo provela na ulici. Split nogom znam napamet, ne moram ni gledat kud idem. Ne bojim ga se ni iza ponoći zimi ni po zvizdanu ljeti. Poznajem sve njegove mane, koje znaju stvarno biti grozne, i dobre strane, koje znaju biti posebne. Da parafraziram poznatu izreku: ništa mi splitsko nije strano.

Koliko vam je značila godišnja potpora Ministarstva kulture za taj prvi vaš roman, mislite li da biste ga mogli jednako kvalitetno napisati da ste morali u tom periodu pisanja imati stalno zaposlenje?

Napisala bih ga, vjerujem, jednako kvalitetno, ali bi trajalo puno duže. S novcima dolazi i određena vrsta slobode od egzistencijalnih briga koja je potrebna da bi se izrazila misao, pogotovo kod pisanja koje je neka čudna kombinacija pasivnog fizičkog i aktivnog intelektualno-emotivnog rada. A egzistencijalni problemi i bolest su im najveća prijetnja.

Govoreći o jeziku u vašem romanu, Srećko Jurišić na Kritika HDP piše kako naraciju vašeg romana "nosi jezik, jedan od najpreciznijih i najbolje baždarenih na koje sam u posljednje vrijeme naišao". Autor dodaje i kako jezik Cetinske krajine u vašem romanu nije "degradiran i ponižen kako to biva gotovo u svakoj ruralno smještenoj televizijskoj seriji". Kako doživljavate tu jezičnu stereotipizaciju kojom vrvi naš medijski prostor? Recimo, u crtanim filmovima za djecu gotovo u pravilu tradicionalni i tvrdoglavi likovi govore ikavicom, dok kajkavskim inačicama govore priprosti likovi... Urbana ekipa, naravno, govori kajkavštinom. Što mislite da se ogleda u tom primjeru, a naveo sam tek jedan od mnogih?

Razveselila me ta kritika, bilo mi je drago to pročitati, jer mi je bilo važno da svoje junake/inje ne očuđavam i od njih radim neke osobenjake ili redikule, karikature. Razveselilo me je i što je prepoznao otpočetka tu provučenu nit Ikara i Dedala, i što je obratio pažnju ma Metamorfoze i kako sam ih dovela u dalmatinski krš. Moji su junaci svakodnevni ljudi koji vode svoje, svakodnevne borbe. Činjenica da pričaju određenim narječjem, da još vuku njegove ostatke jer im je prenesen preko roditelja, ne znači ništa u kontekstu njihove inteligencije ili psiho-emotivnog života. Tko je prodao foru da znači, ne znam, ali i danas je dominantna, ne samo u crtićima i serijama, nego i kod ljudi koji bi trebali znati bolje, ali ponesu ih niske strasti. Ako ljudi pričaju nekim narječjem, to znači da imamo neko narječje. I ako nešto od tog narječja ne razumijemo, to znači da možemo ili naučiti ili ne brinuti previše o nečem što nam ne ugrožava egzistenciju. Ogleda se, ukratko, da onaj koji piše i provodi pravila ne poznaje ni temu ni sadržaj, a o sebi otkriva i previše.