Nekad davno u televizijskom je praćenju izbora najvažnije bilo tko će u studio dovesti najboljeg sugovornika, političkog analitičara, uvaženog profesora - ukratko, nekoga pametnog i zanimljivog tko će objasniti što se očekuje, koji su rezultati iznenađenje, a koji nisu, koji će imati nekog pojma o političkim kretanjima i njihovu značenju i tko će se usuditi nešto malo čak i prognozirati, a da pritom ne ispadne bedak s poremećajem percepcije stvarnosti. I onda bi svaka nacionalna TV kuća u studio dovela po jednog, možda dva analitičara pa bi voditelji s njima komentirali što bi se moglo dogoditi. To je bilo u davna doba, kada rezultati izlaznih anketa nisu iskakali baš iste sekunde kad bi se zatvorila birališta i kada na dnu ekrana nismo mogli pratiti kako se rezultati glasanja broje u stvarnom vremenu. Bilo je prostora za predviđanja, prof. Šiber bi uvijek sve pogodio, ostali bi nastojali ne pogriješiti previše, Mislav Togonal je u improviziranom studiju na Markovom trgu obolijevao od prehlade, negdje je bio Puhovski, negdje Gjenero, negdje Lalić i tako.

Onda je najveći hit postalo izravno javljanje reportera iz središnjica, stožera ili kako li se već dovraga zovu mjesta na kojima su se okupljali pripadnici pojedinih stranaka ili pristalice pojedinih kandidata. Tu su se onda televizionari natjecali tko će u središnjici koja im je dodijeljena (a dodjeljivane su im, čini se, DOŽIVOTNO) uhvatiti najprepoznatljiviju facu. To je bilo zanimljivo dok prepoznatljive face nisu zaključile da će ispasti tim važnije ako što dulje odgode svoje ukazanje pred dežurnim reporterima pa danas u prvih sat vremena ne možeš vidjeti nikog za koga znaš tko je pa da se postaviš na trepavice, a usput, ta su javljanja bila zanimljivija dok stožeri svih stranaka nisu skužili da im se članstvo i pristalice na tim tulumiškama znaju kolosalno osramotiti pa danas više ne možemo toliko uživati u prizorima slavljenika koji se bacaju po podu s čašom piva na glavi jer su stranački šefovi vjerojatno članstvu izdali naredbe iz rubrike: 'Ponašaj se, majku mu!' U najboljem slučaju možemo dobiti epizodicu u kojoj novinarka nekome iz stranke u čijem stožeru boravi kaže: 'Pa nešto vam je tiho ovdje, nitko ne slavi', i odmah sljedeće sekunde tamburaši - koji su do tada tupo blejali u jedan ekran, počnu svirat 'Kroacijo, iz duše te ljubim'.

E, sad kad su ta dva elementa postala pomalo passé (što ne znači da ih više nema, božesačuvaj, mi smo Hrvati, mi se furamo na TRADICIJU, a i ovo s tamburašima i Kroacijom je od sinoć), sada je glavna fora tko će se grafički više razigrati u prikazu rezultata, tko će pokazati kakve sve mogućnosti virtualnog studija ima i tko je tak' moderan i kompjuterski i umjetno inteligentan da ćemo svi pasti u komu od zaprepaštenja. Sinoćnja televizijska izborna noć nije bila prva u kojoj su se izbori pratili kao da se o tome snima novi Pixarov crtić, ali je pokazala koliko je to ludilo s grafikama uzelo maha i koliko se zbog megafokusa na taj element počinju događati tehničke pogreške zbog kojih se čovjek pita jesu li to doveli sekciju mladih programera OŠ 'Blatni put' iz Rustimirovaca (dobna skupina 7-11 godina) ili koji klinac.

Na HTV-u je, začudo, bilo najmanje gafova. Ustvari, ne, najmanje je gafova bilo na N1 televiziji, ali tamo gafove nismo ni očekivali jer se oni generalno TOLIKO ne prave važni s tim animacijama nego više idu na oldskul izvješćivanje i komentiranje dok im je grafika ALAT, što bi i trebala biti. Ne kažem da su N1 bili sad neko savršenstvo sinoć - i oni su više dojadili s tim DOŽIVOTNIM angažmanom Jadranke Kosor, na primjer, ali nisu na popisu grešnika glede ludovanja s animacijama.

Najveći su grešnici bili naši televizijski zemaljci - HTV, RTL i Nova - i tu je HTV nekako sinoć uspio izvesti najmanje bisera. Imali su neke sličice kandidata koje su malo izgledale kao veliki smartphoneovi koji su izronili iz zemlje sa selfiejima, ali inače ništa posebno egzotično, ni dobro ni loše. Jest da je Zrinka Grancarić imala nekakav videozid ili pametnu ploču ili golemi touchscreen ili pitaj Boga što je to bilo, ali na toj ploči bili su neki kvadratići s nazivima županija. To je međutim izgledalo kao da igra onu igru memorije s karticama koje okrećeš pa je iza jedne kokoš i onda moraš pogoditi iza koje je još kokoš, gdje su dva tapira i tako dalje. Malo je to s tim kvadratićima izgledalo ćelavo - negdje između decentnog i 'nismo se ničeg bolje sjetili, a malo nas je i frka jer su nas u posljednje vrijeme dosta pljuvali da nemamo pojma o tim svojim virtualnim i grafičkim tehnikalijama pa igramo na sigurno', ali ajd' dobro. Ništa strašno.

Pravi grafički show međutim izveli su oni koji inače pristojno barataju tim điđama - RTL i Nova. Da živ čovjek ne povjeruje. Inače se fino snalaze i nemaju fore u kojima im grafički elementi napadaju novinare i voditelje, a onda dođe izborna noć i eto ti biserja. Na RTL-u su se izborni rezultati prikazivali u virtualnom studiju koji je izgledao kao da ima brat bratu kvadrata kao i Trg bana Jelačića. Mi, gledatelji, studio smo promatrali negdje iz perspektive Manduševca, a dvoje novinara - pretpostavljam da su to bili Damira Gregoret i Adrian De Vrgna, ali nisam sigurna jer ih nisam baš razabirala - stajali su otprilike kod sata. Nakon drugog takvog daljinskog prikaza zaboljela me glava pa sam prebacila na Novu TV.

A kad tamo - isto sasvim nekarakterističan tulum s grafikama. U studiju je sjedilo četvoro gostiju - jedan iz SDP-a, jedna iz HDZ-a, jedna iz Možemo i jedan iz obitelji Jokić. Ne znam je li Nova to učinila zato što, kao što sam gore napisala, ta priča s komentatorima i analitičarima u studiju više nije tako hip & happening kao nekad ili su razlozi neke druge prirode, ali njihovi grafički elementi, kada bi se pojavili, pojavili bi se u obliku golemih slika s grafikonima koje bi potpuno prekrile sve goste u studiju, tako da si se, kao gledatelj, imao potrebu navirivati iza, čisto da vidiš jesu li dobro ili ih je zgnječilo. Strašno me to dekoncentriralo. Stalno sam se pitala što sad oni rade tamo iza. A nevezano uz to, još je jedan zgodan tehnički moment bilo javljanje Mislava Bage putem videopoziva čija je kvaliteta slike i zvuka bila kao da se upravo javlja usred bombardiranja u Izraelu, a ne kao da stoji ispred police s knjigama s plišanim štrumfom. Budući da Nova obično nema takve tehničke prebačaje u informativnom programu, pretpostavljam da su ih sinoć bili oteli vanzemaljci te na mjesta uobičajenih djelatnika postavili svoje prerušene agente.

Sve u svemu, mislim da smo s letećim, klizećim, vrtećim, golemim, daljinskim i inim grafičkim animacijama i ilustracijama rezultata izbora sinoć došli do onog stupnja kada možemo reći: 'Ajd' dobro, sad smo sve vidjeli, je l' može sad malo odmora?' Mislim, nije to zapravo bilo toliko strašno, samo je, eto, malo smiješno, a mislim da nije bilo smišljeno kao humorističan sadržaj. Pa bi se moglo sad malo ohanuti. Jedino se onda pitam što li će drugo smisliti. Jer nešto moraju. No optimistična sam. Čak i ako komentatore od sljedećih izbora pretvore u animirane avatare i sve da svaki gledatelj od sljedećih izbora bude morao nabaviti 3D naočale da bi gledao njihovu prezentaciju na televiziji, sigurna sam da nitko od političara pritom neće biti ozlijeđen. Čak i ako će ih animirati kako jašu na medvjedima, dube na glavi ili jedan na drugog bacaju kamenje.