Pisati o novoj, drugoj predstavi mladog splitskog, neovisnog kazališta PlayDrama u ovom se trenutku ne može samo smatrati činom ordinarne kazališne kritike. U vidu posljednjih vijesti o klimavoj financijskoj konstrukciji ove kazališne inicijative i upitnoj gradskoj potpori, PlayDrama je zasad kako teatarska, tako i društvena tema. Naravno, tom se prigodom mogu nanovo iznijeti već niz puta izrečene potrebe Splita za drugim, drukčijim i neovisnom teatrom, potrebe za profesionalno ustrojenim kazalištem koje će publici ponuditi suvremeno dramsko pismo, a mladoj glumačkoj generaciji odličan poligon.

Naravno, novo kazalište ne može se podržavati samo na osnovi dobrih namjera njegovih osnivača.

Slijedeći svoju zadanu vokaciju kazališta praizvedbi, PlayDrama je za svoj drugi projekt naručila novi tekst od dramskog pisca Dubravka Mihanovića na temu modernog Splita. Komad 'Marjane, Marjane' praizveden je 11. ožujka na sceni Gradskog kazališta lutaka, institucije koje zasad nesebično pruža potporu PlayDrami.
Na početku valja reći da je bila dobra odluka da se naruči tekst od 'nesplitskog' autora. Naime, Split kao literarni ili dramski topos kronično pati od pretjerane klišeizacije koja se kreće u zatvorenom krugu nogometa-estrade-lijepih žena, a tom je potencijalnom pastišu iznimno dobrodošla interpretacija iz druge, izmještene vizure.

Mihanović je radnju drame smjestio u ratni i poratni period 90-ih godina, na brdu Marjan. Kroz sudbinu šest likova, Mihanović ispisuje dramski tekst koja balansira na tankoj niti između eksploatacije spomenutih općih mjesta i autorskog dramskog pisma. Tu je očekivana plejada likova poput nogometaša (Marko Petrić) i njegovog ambicioznog oca (Elvis Bošnjak), djevojke-izbjeglice iz Bosne (Elena Orlić), dilera (Duje Grubišić), sitnog kriminalca (Matija Kačan) i neostvarene manekenke (Anica Kovačević) preko koje se ocrtavaju obrisi tzv. izgubljene generacije, koja može i ne mora biti samo splitska. Teme kao što su latentna netrpeljivost prema došljacima ili slijepa privrženost mitovima iz prošlosti (u ovom slučaju - Hajduk) kroz tekst su lokalizirane u Splitu, no doseg im je univerzalan.

U uvodnim prizorima sučeljavanja likova, ujedno i najboljim dijelovima predstave, dramsko pismo spretno ujedinjuje komične i sentimentalne registre, ocrtavajući likove suptilno i nenametljivo, ostavljajući dovoljno prostora glumačkoj igri.

Međutim, u drugom dijelu predstave, postavljeni odnosi i likovi rasplinjuju se u scenama sveopće sentimentalnosti te upitnog dramatskog naboja. Nakon prilično direktnih scena koje uvode likove i temeljne odnose, režiser Mislav Brečić, iskusniji u radiodramama no na sceni, poseže za nešto suvremenijim, simboličkim rješenjima u kojim se gubi ne samo postavljeni početni ritam, već i osnovni ton predstave.

Među uglavnom mlađom i neafirmiranom glumačkom postavom, izuzevši unesenog i energičnog Elvisa Bošnjaka u ulozi oca, istaknula se prije svega Elena Orlić u ulozi izbjeglice Emine. U komornoj produkciji scenografija (Ozren Bakotić) i kostimi (Sonja Obradović) pokazali su se dostatnima, dok je nenametljivu i efektnu glazbenu podlogu skladao i izveo Stanislav Kovačić.

Predstava 'Marjane, Marjane' u svojim boljim trenucima nudi neopterećenu viziju modernog dramskog teatra, sve dok ne skrene u brzopotezna rješenja bolećivih sentimenata, što je zapravo samo još jedno od općih mjesta, kako Splita, tako i mnogo šire.