Ovogodišnje, 4. izdanje festivala posvećeno je različitim stilovima, tehnikama i konceptima dokumentarne fotografije, a na natječaj je pristiglo 280 prijava amaterskih i profesionalnih fotografa iz 52 zemlje. Zanimljivo je da među finalistima nema hrvatskih autora iako su sudjelovali na natječaju.

Svaki od autora na izložbi predstavljen je s deset fotografija na dva panela, a među finalistima izložbe izabrani su i pobjednici.

Glavnu nagradu osvojio je njemački fotograf Kiril Golovchenko za projekt 'Ukrajinski proboj' koji aludira na novi program ukrajinske vlade i slogan 'Ukrajinski proboj: za ljude, a ne za političare'. Taj program zamišljen je kao putokaz za nacionalni razvoj u 21. stoljeću, a Golovchenko fotografira situacije i raspoloženja koji pokazuju spoj staroga i novoga, odnosno supostojanje ostataka komunizma i suvremenog društveno-političkog tranzicijskog kiča. Golovchenko uspijeva zabilježiti gorko-slatke kontraste ukrajinske svakodnevice, a neke od njegovih fotografija mogle su biti snimljene i kod nas.

Drugu nagradu dobio je poljski autor Mateusz Sarello za projekt 'Divno'. Radi se o ciklusu crno-bijelih fotografija koje su snimljene u zimskom periodu na Baltiku i tematski su raznolike: od ekspresivnih portreta u pokretu, snježnog pejzaža sa zanimljivim teksturama, portreta dobermana do krupnog plana ralja morskog psa koje su zapravo dio grafita na zidu. Na prvi pogled fotografije su nepovezane, ali pričaju intimnu priču o zajedničkom putovanju, prekidu ljubavne veze i usamljenosti.

Treća nagrada festivala pripala je indijskom fotografu Akshay Mahajanu za ciklus 'Ne želim spavati sam'. Mahajanov foto-esej prikazuje mlade članove LGBT zajednice u Bangaloreu u Indiji, a svakodnevni detalji queer života prikazani su s puno poetičnosti.

Pohvalu žirija zaslužio je norveški fotograf Christian Stejshal za projekt 'Grad smeća'. Stejshalove crno-bijele fotografije portretiraju Zabaleene, doseljenike iz gornjeg Egipta u Kairo, koji su došli u potrazi za poslom i bave se skupljanjem i sortiranjem gradskog otpada, a podržavali su i svrgnuti Mubarakov režim. Radi se o snažnim portretima lišenim sažalijevanja koji podsjećaju na fotografiju Henryja Cartiera Bressona, oca dokumentarne fotografije koji je svojom teorijom o 'neponovljivom trenutku' trajno obilježio ideologiju svih dokumentarnih fotografa. Stejshalov ciklus dobio je i nagradu publike.

Prema riječima članova žirija, nagrađeni radovi pokazuju raznolikost dokumentarne fotografije, autorsku osobnost, a po fotografskoj, narativnoj, emotivnoj i estetskoj kvaliteti ti radovi su na visokoj razini. Od ostalih finalista koje žiri ne spominje, svakako treba istaknuti fotografije Marchoa Lachija (Italija) i njegov ciklus 'Kakav je osjećaj napuštati najljepši grad na svijetu?' koji je nastao u suradnji s piscem i novinarom Olufemijem Terryjem i u kojem se kritički promatraju različite percepcije Cape Towna, od prostorne estetike grada do zapetljane rasne povijesti. Zatim srpsku fotografkinju Sanju Knežević s projektom 'Obiteljska posla' koji prati srpskog neženju u njegovim 40-ima kako koristi usluge albanske posrednice da bi obavio uspješan sastanak s potencijalnom suprugom. Snimljene su sve ključne faze tog 'posla', od ispijanja zdravice do plaćanja novcem za posredovanje, a fotografije ostavljaju dojam isječaka iz igranog filma.

Za razliku od prethodnih izdanja festivala koja su bili posvećena pokretu, crno-bijeloj fotografiji i ljudima, 4. Organ Vida pokušao je tematski pokazati svu širinu dokumentarnog fotografskog žanra. U tom smislu, predstavljene su teške teme koje progovaraju o društveno političkim i socijalnim problemima današnjice, ljudske traume, emotivna stanja, društvene nepravde, ali i ljepota života pojedinih manjinskih društvenih skupina, hedonizam pojedinaca te dječja vedrina. U izabranim fotografijama možemo pronaći dramu i poeziju, tragediju i komediju iz cijeloga svijeta jer su priče pristigle iz Južne Afrike, Indije Kanade Turske Bangladeša i drugih zemalja, a fotografi uvijek nastoje uloviti paradokse današnjih društava i kultura.

Odabrani projekti pokazali su da je dokumentarna fotografija još uvijek snažno sredstvo za istraživanje i otkrivanje stvarnosti, a na izložbi nema takozvanih stravičnih fotografija nesreće, nasilja ili smrti koje mogu šokirati publiku. Na žalost, nema projekata koji bi problematizirali 'objektivnost' i 'istinitost' dokumentarne fotografije te subjektivni pogled autora na svijet koji ga okružuje. Ovogodišnji festival, za razliku od prijašnjih izdanja, predstavio je najmanji broj finalista dosad, što je izložbu učinilo preglednom, a znači i da je selekcija bila stroga. Ako festival u idućim godinama želi biti još jači u promicanju suvremene fotografije, svakako bi njegov izložbeni dio trebao trajati duže od tri festivalska dana.

Neprofitna fotografska udruga Organ vida, koja je i pokretač festivala, osim izložbe organizirala je i popratne sadržaje poput panela na temu pozicije dokumentarne fotografije u Hrvatskoj, zatim prezentacije i predavanja, među kojima treba istaknuti predavanje Severina Kollera o uličnoj fotografiji te Swan Ti, dokumentarnu fotografkinju iz Jakarte, koja je pokazala vlastite projekte zahvaljujući kojima mladi ljudi na Jakarti, kroz radionice, diskusije i interakciju, uče o umjetnosti i kulturi.

Zanimljivost ovogodišnje izložbe je da je izložbu posjetio i predsjednik Republike Ivo Josipović, iako njegov posjet nije bio najavljen.