Oduvijek sam bila slaba na Roberta Knjaza i njegove emisije. Sviđa mi se njegov stil, sviđa mi se njegov smisao za humor, sviđa mi se i to što je, iako neobičan i ponekad oštar - u osnovi dobrodušan pa se rijetko kad u svojim forama i duhovitostima oslanja na zločestoću, cinizam ili, sačuvajbože, okrutnost (među ljudima koji nastoje biti duhoviti to je češće nego što bih voljela). Sviđa mi se i to što su njegove emisije pristupačne svima, bez obzira na stupanj obrazovanja ili ideološko opredjeljenje, ali se ipak bez greške prepoznaje iz koje pozicije on sam potječe. Naravno, kada pišem 'Robert Knjaz', mislim na njega, ali i na njegovu vjernu ekipu, koja vrlo uspješno pretvara njegove koncepte u emisije.

U svojoj novoj autorskoj inkarnaciji pod naslovom 'Knjazalište', Knjaz i njegova ekipa bez sumnje su ostali vjerni sebi. Sve je tu: duhovitost, opuštenost u komunikaciji s ljudima, sposobnost da se u svakodnevnim situacijama vidi i ono neobično, čudno i bizarno, pa i ono osnovno što leži u korijenu svake Knjazove emisije - ljubav, poštovanje i poistovjećivanje s 'malim čovjekom', a zapravo sa svakim čovjekom. To kod njega fakat nije samo fraza ni floskula. Knjaz više-manje jednako razgovara i s bauštelcima i s rock zvijezdama, a prilično sam sigurna da bi i s premijerima, predsjednicima i papom. OK, možda Joea Bidena ne bi baš oslovljavao s 'di-si-buraz', ali Rom iz Paraga koji skuplja staro željezo od njega će dobiti jednako poštovanja i uvažavanja.

Društvena pitanja

I ne samo to. Knjazovo opetovano vraćanje Romima i neposredno druženje s njima pokazuju i određenu osjetljivost za društvena pitanja, koju na ovaj način nenametljivo, ali vrlo jasno provlači kroz mainstream televizijski sadržaj, posve svjestan toga što radi, a opet ne pretvarajući svoj nastup u pamflet.

Tako je bilo i s prvom epizodom njegova novog serijala, prikazanoj sinoć na Prvom programu HTV-a. Vedran Ćorluka i Franka Batelić Ćorluka s Knjazom i njegovom ekipom otišli su u romsko naselje Parag te ondje, onoliko koliko je to moguće u sklopu snimanja jedne emisije (ne mnogo, ali znakovito), uronili u neke dijelove života ondašnjih stanovnika. Skupljali su staro željezo, posvuda tražili bakar, razgovarali s Romkinjama i Romima o svakodnevnim temama, a pomoćni trener naše reprezentacije usput je uvježbavao nogometni tim iz Paraga, zatim i zaigrao s njima u utakmici. Sve je bilo zgodno, pitko, neposredno, naučili smo nešto o životu Roma, a tu i tamo vidjeli i pokoji 'ficlek' iz života bračnog para Ćorluka.

Isti koncept

Jedino što upada u oči jest to da Knjaz i njegova ekipa sad već pomalo ponavljaju jedan te isti koncept. Nije to loš koncept - dapače - i shvatljivo je da netko razmišlja na liniji 'ako funkcionira, nemoj mijenjati', no činjenica je da 'Knjazalište' pomalo miriše kao 'Mjenjačnica LIGHT'. Pri čemu nije toliko problem što miriše kao 'Mjenjačnica', nego to što je light, odnosno po prvoj se epizodi stječe dojam da je sve malo previše prilagođeno standardima javne televizije, na kojoj svi trtare da se ne bi ovaj ili onaj uvrijedio, stoga sve mora biti jako blago ili razblaženo. Možda je i fora u tome što su Knjaza i ekipu pomalo sustigle godine pa djelomično spavaju na lovorikama, ali poznajući njihov dosadašnji rad - ne bih rekla. Nikad dosad nisu.

No kako god bilo, ovo je, kao i svaki put, jedna od smislenijih, zabavnijih i sadržajnijih stvari koje se daju pogledati na domaćim televizijama, a k tome je autorska, bez licence i ikakvog the u naslovu. I dalje zaslužuje biti gledana i nalaziti se na repertoaru javne televizije. Plus, brojni bi pretendenti na televizijske humoriste i dandanas mogli učiti od Knjaza.