Svatko tko je ikada radio na osmišljavanju i snimanju nekog filma, serije, TV drame ili bilo čega sličnog zna da se u takvim situacijama uvijek kuka da nema dovoljno love za snimanje na atraktivnim lokacijama, da nema dovoljno setova za ovo ili ono, da bi sve bilo bolje kada bi svi glumci i statisti mogli igrati scene prvo nasred Times Squarea, a već u sljedećem prizoru se spuštati niz Viktorijine slapove i da je sve to s akcijama, lokacijama i atraktivnosti vizuala poprilično važno.

Danski redatelj Gustav Möller očito se ne ubraja među takve jer je njegov triler 'Krivnja', koji ovih dana možete pogledati u nekim zagrebačkim kinima, sam sebi namjerno postavio još brutalnija ograničenja nego što je to uobičajeno. Čitav se, naime, odvija u policijskom pozivnom centru i kamera koja prati događaje se, kao i glavni lik, ni u jednom jedinom trenutku ne miče odande. Unatoč tome, 'Krivnja' je napet psihološki triler koji se prati s noktima u zubima i stražnjicom na rubu stolca.

O čemu je riječ? Nekadašnji aktivni policajac Asger Holm (Jakob Cedergren) s 'pravih' je policijskih poslova prebačen na posao dispečera hitnih poziva. Njegov se posao doima uglavnom dosadnim - uglavnom mu se javljaju ljudi s minornim problemima i Asgerova smjena protječe u dosadi. No onda u jednom trenutku zaprimi poziv otete žene koji se naglo prekine. Sve antene, sva intuicija i sve iskustvo nekadašnjeg aktivnog policajca zazvone na alarm.

Prije nekoliko godina jedna od medijskih senzacija o kojoj se najviše govorilo bilo je nešto što nosi naslov 'Serial'. Kod nas, doduše, nije bio toliko razvikan, ali u Americi se nisi mogao ni okrenuti a da ti ljudi ne pričaju o 'Serialu'. Ono što je za popularnost tog medijskog fenomena bilo neobično bilo je to da je 'Serial' bio podcast, dakle neka vrst radijske emisije koja je uzbudljivu krimi-priču temeljila uglavnom na audioelementu, a slušateljevoj mašti prepuštala zamišljanje ostalih elemenata.

'Krivnja' nije baš skroz kao podcast, ali definitivno se dobro uklapa u njegovu narativnu filozofiju. Asger Holm cijelo je vrijeme priče ograničen svojim radnim mjestom - ne smije se maknuti iz pozivnog centra pa su njegove oči svedene na uši, odnosno na ono što mu govore, dojavljuju, prepričavaju. U pokušaju pronalaženja nestale žene Holm se mora osloniti i na svoju maštu, inteligenciju i intuiciju, a to s njim moramo učiniti i mi. Njega će u naporima rješavanja tog slučaja uvelike sabotirati i njegovi osobni demoni - razlozi zbog kojih je s mjesta aktivnog policajca i prebačen na posao dispečera - a mi ćemo sve to gledati s noktima u zubima.

Snimiti film s takvim ograničenjima i ogradama, a da pritom bude uzbudljiv i pametan, da pritom ima slojevitu razradu glavnog lika, da ni u jednoj sekundi ne bude dosadan i da - iznad svega - ne bude radio-drama, nego ima i svoj prepoznatljiv vizualni jezik (do kraja filma ćete 'lampie' na opremi početi prepoznavati kao različite glasove kojima se oprema obraća Asgeru, na primjer) - pravi je pothvat. Gustavu Mölleru je uspio. Pogledajte 'Krivnju', neće vam biti žao.