'Bilo je to kao seks, samo bez osjećaja krivnje', u jednoj sceni dokumentarca 'Robin Williams: u mojoj glavi' govori naslovni lik o svojem nastupu na studiju glume na Julliardu, tijekom kojega je uspio nasmijati sve, uključujući i legendarno hladnog profesora, a ono što svakom gledatelju, svakom poznavatelju i svakom obožavatelju lika i djela ovog američkog komičara mora pasti na pamet jest da je ono o čemu govori zapravo droga. Jer predanost Robina Williamsa komediji, njegov frenetičan, rafalno brz nastup i način razmišljanja, njegova plodnost u smišljanju novih šala i dosjetki, njegova ovisnost o smijehu - Williamsu su bili poput droge. Njima se, kao i mnogi drugi komičari uostalom, branio od svijeta, njima je, kao i mnogi drugi komičari, zatomljivao svoju bol, i njih mu, kao što uvijek biva s ovisnicima, nikada nije bilo dosta.

Dokumentarac koji je Marina Zanovich snimila za HBO o Robinu Williamsu kroz pregršt neprikazanog materijala i poneki komentar svjedoka koji su prisustvovali snimanju onih materijala koje smo svi vidjeli - govori upravo o toj, naizgled najmanje opasnoj i najmanje pogubnoj ovisnosti legendarnog američkog komičara. Njegov je um, kada je o nasmijavanju publike bila riječ, doista radio brzinom koju je teško pojmiti. No u toj brzini, u toj maničnoj i urnebesnoj logoreji, Robinu Williamsu događalo se i da koji put otkrije nešto što možda i nije htio. 'Pripazite', jednom mu je rekao psihijatar, kao što sam kaže u jednoj snimci iskorištenoj u filmu. 'Kad mnogo govorite, mogli biste otkriti i nešto što ne želite'. Williamsu se to događalo stalno, a jedan od najočitijih primjera njegov je nastup na dodjeli kritičarskih nagrada, kada ga je Jack Nicholson pozvao na pozornicu da održi govor umjesto njega. Nastupajući prvo kao Jack Nicholson (jer Robin Williams bio je i darovit imitator), u drugom dijelu govora, koji je u cijelosti prikazan u ovome dokumentarcu, Robin Williams zapravo je uspio otkriti koliko je pogođen time što nije osvojio nagradu i što su ga prestigla čak dvojica glumaca.

Obožavatelji Robina Williamsa zacijelo će biti dirnuti ovim filmom. U njemu se Williamsov život prati od mirnog odrastanja na američkom srednjem zapadu, gdje je kao jedinac živio uz oca koji je stalno putovao (radio je za Ford) i majku, koja je imala uvrnuti smisao za humor koji je očigledno prenijela sinu. Williams se, u isječcima iz raznih intervjua, prisjeća kako mu je otac bio pomalo hladan čovjek, koji se rijetko kada smijao, osim kada bi gledao 'Tonight Show'. Nagoviješteno je da je to i mladoga Williamsa potaknulo na bavljenje komedijom, a rane snimke njegovih pokušaja - poput onoga gdje je na završnoj školskoj priredbi imitirao jednog profesora - pokazuju da je za to očito imao i urođenog dara.

Dokumentarac otvoreno govori i o Williamsovim prvim problemima s ovisnošću, koji su nastali tijekom sedamdesetih, dok je glumio jednu od naslovnih uloga u popularnoj humorističnoj seriji 'Mork i Mindy', grabeći čak i u snimke na kojima Williams - tobože u šali - priznaje da se tog dana osjeća loše i da bi najradije povukao koju lajnu i otišao. Zanimljiva je i priča o tome kako se Williams prvi put othrvao drogi - zbog straha koji ga je uhvatio kada je umro njegov blizak prijatelj John Belushi.

Williamsova borba s ovisnostima, iako se dugi niz godina uspijevao održati čistim, nikada nije prestala - vraćao joj se u raznim oblicima jer je očito po prirodi bio sklon tome. Dokumentarac to jasno daje do znanja, ne taji to ni sam Williams u isječcima iz razgovora, pa čak i nekih nastupa.

Ono što se, međutim, dokumentarcu može zamjeriti jest da ne uranja baš preduboko u tu vezu između komičarskog maničnog uma, ovisnosti i depresije, ne bavi se baš pretjerano tom tankom linijom između ovisnosti o smijehu i nasmijavanju i duboke tame koja je u Williamsovu slučaju dokazano ležala iza svega toga. Williamsovi najbliži prijatelji, među kojima je i poznati komičar Billy Crystal, u dokumentarcu govore o njegovu tragičnom samoubojstvu, o tome kako su dijagnoza Parkinsonove bolesti, lijekovi koje je uzimao, pa i depresija koja je uslijedila, definitivno imali neke veze s njegovim tragičnim činom, ali svi ostaju na razini pretpostavki, vrlo mutnih i neistraženih.

Williams je, međutim, i to izbija iz svake pore ovoga dokumentarca, imao depresivnu potku u svojoj ličnosti i mnogo prije te dijagnoze. Uranjanje u njegov um zato u ovome dokumentarcu, iako fascinantno, nije bilo baš potpuno ni temeljito. No film svakako vrijedi pogledati. Ako ste bili Williamsov fan, on bi vam, dapače, morao biti obavezna literatura.