Whitney Houston bila je talentirana, prelijepa, nesretna i prerano je skončala na tragičan način. Sastojci su to zbog kojih su se u posljednjih godinu dana čak dva redatelja zainteresirala za to da o njezinu životu naprave dokumentarne filmove. Prvi, 'Whitney: biti svoja' snimili su Nick Broomfield i Rudi Doležal za Showtime prije godinu dana, a u srpnju ove godine sa svojim im se istraživanjem Whitneyina života pridružio i Kevin Macdonald, inače poznat po svojim igranim filmovima 'Posljednji škotski kralj' i 'U vrtlogu igre'.

Dokumentarci o poznatim pjevačicama i pjevačima, zapravo o bilo kojoj poznatoj osobi, uglavnom se ne snimaju ako su te osobe bile sretne i ako su vodile bilo što nalik normalnome, funkcionalnom životu. Čak ako i u životima tih ljudi nije bilo nekih velikih skandala, gotovo pa svaki dokumentarni film koji se snima o njima polazi od pretpostavke da je život celebrityja po samoj definiciji abnormalan i da im je to već na neki način psihološki, emotivno pa na kraju i životno naštetilo.To je klišej bez kojeg ne ide. Kad bi se odbacio, nitko živ ne bi gledao taj dokumentarac. Što će nam priča o tome da je netko bogat, slavan, omiljen - i još k tome sretniji od nas?

S Whitney Houston, nažalost, Kevin Macdonalds se i nije morao naročito truditi. Pjevačica je - i to su svi znali još za njezina kratkog života - bila nesretna, sklona drogama, nekoliko se puta slamala pod pritiscima javnih kritika, priče o njezinu turbulentnom braku bile su opće mjesto svih tabloida, a pomalo se šuškalo o tome da ni u naizgled skladnoj, kršćanskoj i gospel-glazbi odanoj obitelji - stvari baš i nisu tako sjajne kako su ih Whitneyjini PR-ovci pokušavali prikazati barem u početku njezine karijere. Priča o Whitneyjinoj disfunkcionalnosti dobila je, uostalom, i svoj stravični epilog, kada joj je, tri godine nakon njezine smrti, na vrlo sličan način umrla i kći.

Kevin Macdonald svime se time bavi u svojem dokumentarcu, uz obilje arhivskih materijala i kućnih snimaka koje su mu nabavili članovi Whitneyjine obitelji i - začudo - inače pomalo mrzovoljan sugovornik, njezin bivši suprug Bobby Brown. Snimke i razgovori s obitelji otkrivaju mračnu stranu Whitneyjina odrastanja u New Jerseyju, njezinu sklonost drogama još tamo negdje od šesnaestog rođendana, činjenicu da je svoju braću i rodbinu čak i službeno zapošljavala u entourage sa zadatkom pribavljanja droge, a bavi se i stvarima koje su Whitney privatno i javno lomile srce, od veze i braka s Brownom do optužbi da 'nije dovoljno crna'.

Dokumentarac se najmanje od svega bavi njezinim talentom, no to je ionako očekivano. Kao što rekoh gore, svrha ovakvih dokumentaraca sasvim je drugačija. Ono što, međutim, u Macdonaldovu dokumentarcu odskače od onog prethodnog i ono što ga trpa na sam rub senzacionalizma dvije su tajne ili 'tajne' - ovisno o tome kako ih doživljavate i vjerujete li pretpostavkama izrečenim u dokumentarcu.

Jedna se od tih tajni odnosi na Whitneyjinu najbolju prijateljicu i pratiteljicu Robyn Crawford te priče o tome kako je ona zapravo bila prava ljubav Whitneyjina života, zatajena zbog toga što se pjevačica odlučila poslušati PR-ovski savjet i zatajiti svoju seksualnost. Druga od tih tajni, otkrivena pred sam kraj filma, ona je o tome da je mladu Whitney zlostavljala njezina rođakinja, Dee Dee Warwick.

Priča o Robyn Crawford i njezinu odnosu s Whitney jedva da je imalo istražena - pretpostavka o tom odnosu samo je nonšalantno ubačena u film i gledatelju je prepušteno da iz toga izvodi svoje zaključke, koji vrlo vjerojatno mogu biti utemeljeni na kojekakvim predrasudama. Ne samo da za to nema nikakvih dokaza, nego se uopće ne razgovara o tome kako je to moglo utjecati na Whitney, kako na Robyn i slično - samo eto, možda je bila gay, možda je bila biseksualna, to je tajila i bila je nesretna zbog toga

Druga priča, ona o zlostavljanju, mnogo je mračnija i tužnija, posebice zbog toga što se, čini se, prenijela i na drugu generaciju, odnosno na Whitneyjinu kćerku Bobbi, koja je nesretno skončala tri godine nakon svoje majke. Kao i svaka priča o zlostavljanju djece, i ova će vam zgrčiti želudac, ali taman kad pomislite da bi je autor filma mogao istražiti dovoljno da u njoj neku pomoć, osvještavanje i nadu pronađu i neka druga djeca koju se na sličan način zlostavlja, autor staje i ostaje na pretpostavci, koja se, kao i u slučaju one prve tajne, ne može dokazati i o kojoj nitko ne želi govoriti.

Ta dva momenta u filmu jedino su što ovaj dokumentarac razlikuje od onog snimljenog prije godinu dana i jedino što ga čini zanimljivim za gledanje. No njihova neistraženost i autorov površan pristup film, umjesto u redove ozbiljnih dokumentaraca, svrstava među one koji koketiraju sa senzacionalizmom.