Prvi film 'Mamma Mia' bio je sjajan. Šaren, razigran i bajkovit brodvejski mjuzikl prenesen na platno učinio je sve ono zbog čega je postao megahit u kazalištima te tome dodao još više. Zabavila nas je romantično-komična priča, uz najveće hitove ABBE jedva smo se uspjievali zadržati na stolcima u kinu, bila je tu i fenomenalna Meryl Streep, divno snimljen grčki otok, čak je i falš pjevanje Piercea Brosnana bilo simpatično. Vrhunska zabava!

No onda su holivuđani koji su na tome zaradili puno love zaključili da bi mogli zaraditi još malo više pa su se dali u pothvat snimanja još jednog filma i stvaranja svojevrsne franšize. Pisalo se o snimanju tog filma dosta i kod nas, najviše zbog toga što je sniman na Visu pa su neki to pozdravljali kao genijalnu promociju hrvatskog turizma, a neki kukali kako su zbog toga na Visu skočile cijene i dovukla se skorojevićka yuppie klijentela, no i mimo toga, može se reći da se drugi dio 'Mamme Mie' prilično željno očekivao.

Zbog toga je možda razočaranje još i veće. Nova 'Mamma Mia', naime, toliko je bezvezan, prazan i nikakav film da sam se nakon njega osjećala kao da sam doista uzalud bacila dva sata života u vjetar, što uspješno znam činiti i sama, bez toga da mi netko takve uludo bačene sate naplati. Film je toliko besmisen i u njemu toliko nedostaje bilo čega zanimljivog da ga je teško čak i kritizirati, ali pokušat ću.

Prvo, sama činjenica da u filmu gotovo da i nema Meryl Streep (pojavljuje se samo nakratko pri kraju) totalni je promašaj. Iako je 'Mamma Mia' bila globalna kazališna uspješnica i mnogo prije nego što se legendarna Meryl uhvatila tumačenja glavne uloge, njezina izvedba u prvom filmu definitivno je bila jedna od najsvjetlijih točaka i bez sumnje je podigla standard i drugim glumcima, pa se upravo to podizanje standarda i izostanak njezine karizmatične pojave u ovom filmu itekako osjeća. No nije stvar samo u tome. Čak i da nije riječ o Meryl, cijela priča o tome zašto je nema (neću spojlati, premda ne biste ništa izgubili čak i da to učinim) je loše iskorištena te vrlo slabo razrađena. Ideja da se film, umjesto njezinim likom u sadašnjosti - gdje ga više nema - pozabavi mlađom verzijom glavne junakinje i njezinim dolaskom na otok davne 1979. možda i nije loša, ali je, unatoč simpatičnoj pojavi Lily James, koja s podosta strasti i životne radosti glumi mladu Donnu - površno, bedasto i nezanimljivo izvedena.

Drugo, svi najveći Abbini hitovi već su iskorišteni u prvom filmu pa je drugi film sveden na kopanje po B-stranama Abbinih albuma i manje poznatim pjesmama, ali su dosta često reprizirani i hitovi iz prvog filma. I jedno i drugo samo po sebi možda ne bi bilo problematično da je isfurano na pravi način, da se tu uvelo malo svježine, inventivnosti, maštovitog uklapanja u priču - ali to nije učinjeno. Iako ja osobno volim (dobre) mjuzikle i čitav život vodim rasprave s onima koji kažu da im je 'glupo kada netko usred filma/kazališne predstave ničim izazvan počne pjevati i plesati', u ovom bi filmu svi takvi mjuzikl-namćori došli na svoje. Zgodno su izvedene točno dvije scene. Jedna je na početku - gdje Donna, na ceremoniji za diplomce na Oxfordu umjesto govora najbolje studentice izvede pjevačku i plesnu točku s kolegama i prijateljicama, a druga je negdje na sredini filma, kada tri party broda dolaze na Vis s hrpom rasplesanih veseljaka te Colinom Firthom i Stellanom Skarsgardom koji na pramcu broda emuliraju scenu iz 'Titanica'. Sve ostale muzičke točke izvedene su suptilnošću sjekire posred čela i s maštovitošću koju bi nadmašio svaki početnički copywriter koji smišlja reklame za televiziju.

Treće, uvođenje Cher kao Sophine bake, odnosno Donnine majke jedno je od najslabijih scenarističkih rješenja koje smo ikada vidjeli na filmu. Nije uopće jasno zašto je ono bilo potrebno, osim, naravno, da se u filmu pojavi još jedna zvijezda, koja, usput budi rečeno, glumi majku osobe koja je od nje mlađa dvije-tri godine. Svaka čast Cher, ali to njezino pojavljivanje je čisti trash i nimalo suptilna međusobna promocija - ona je sebe posudila filmu da bi ovaj na plakatu mogao imati zvučno ime, a film je njoj dao još malo slave u zrelim godinama. Nikakvog drugog razloga za njezino pojavljivanje u filmu nije bilo, i to se vidi.

Moglo bi se tu još nabrajati masu toga, od nepostojeće priče, preko neiskorištavanja potencijala inače dobrih glumaca (Andy Garcia, Christine Baranski) i činjenice da ljepote Visa baš i nisu nešto ekstenzivno prezentirane, ali čak je i dajnja rasprava o tom filmu čisti gubitak vremena. Ima u njemu nekoliko simpatičnih momenata - lik grčkog graničnog policajca zanimljiviji je i duhovitiji od svih ostalih likova u filmu, a bend u kojem pjeva sin vlasnice lokalnog restorana bolji je i zabavniji od svih glazbenih točaka u filmu - voljela bih vidjeti spin-offove i jednog i drugog.

No na sam film 'Mamma Mia: Here We Go Again' nemojte trošiti ni vrijeme ni novac. Radije si kupite kiflu i sok pa dva sata gledajte u zid. Bolje ćete se provesti.