Filmovi za tinejdžere ili, kako je to danas popularnije i tržišno isplativije reći - mlađu odraslu publiku - veoma su popularan žanr i najčešće se snimaju po još popularnijim romanima za isti uzrast. Njihova je popularnost uglavnom sasvim opravdana jer se bave osjetljivim dobom odrastanja između djetinjstva i zrelosti, nerijetko ga uzdižući do distopijske metafore, kao što je to, recimo, slučaj u ultrapopularnoj franšizi 'Igre gladi', gdje je ulazak djece u svijet odraslih prikazan kao gladijatorska borba za opstanak i kao svijet u kojem mlade rijetko tko razumije.

'Mračni umovi' film je koji je krenuo od iste pretpostavke, pri čemu čak i nije toliko važno da je također snimljen po dosta popularnom romanu za tinejdžere. Riječ je također o distopijskoj priči o budućnosti u kojoj je opaka bolest pokosila većinu dječje populacije, a preživjeli su samo oni koji posjeduju određene supermoći. Prestrašeni njihovim mogućim utjecajem na postojeće društvo, pripadnici struktura vlasti tu su preživjelu djecu sa supermoćima razvrstali u nekoliko kategorija, od kojih je svaka obilježena bojom. Zeleni su najniža kategorija, uglavnom tek vrlo, vrlo pametna i nadarena djeca. Zatim slijede plavi, koji mogu umom utjecati na tvari. Još malo iznad njih su klinci u žutoj odjeći, koji se mogu poigravati strujom. Najviša kategorija - ona narančasta ujedno se smatra najopasnijom i vlasti takvu djecu uopće ne žele na životu. To su djeca telepatskih sposobnosti koja mogu svašta, uključujući i to da same sebe izbrišu iz sjećanja drugih ljudi.

Naša glavna junakinja, Ruby (mlada Amandla Stenberg, koja je ujedno apsolutno jedina stvar u filmu koja valja) pripada upravo takvima. Ona je 'narančasta', odnosno ima takve moći (a ako vam je slučajno preteško zapamtiti koje je dijete koje boje, film će vam pomoći time što djeci oči sjaje u njihovoj pripadnoj boji kada koriste svoje moći). Ruby se skriva da bi preživjela, glumi da je 'zelena', ali tijekom jednog testa je razotkrivaju i ona je prisiljena na bijeg. Jedna joj dobra doktorica (Mandy Moore) pokušava pomoći, ali Ruby baš nije sigurna da joj može vjerovati, pa se u bijegu oslanja na još nekolicinu druge djece s posebnim moćima koji su odlučili pobjeći iz logora u kojima ih drže.

Premisa sama za sebe možda i ne zvuči loše. Metafore su, naravno, prvoloptaške čak i za publiku kojoj se obraćaju jer foru o užasu segregacije po bojama ne bi skužio samo netko (ne baš prepametan) iz neke daleke galaksije, ali hajde. Svijet odraslih u koji ulaze današnja djeca toliko je užasan i toliko se unazadio prema arhaičnim predrasudama koje počivaju upravo na takvoj segregaciji - da je to čak i primjereno.

Problem je u tome što film, nako što postavi cijelu tu premisu, nakon što izgradi taj svijet, ne ide više nikamo. Sve ono što se grupom odbjeglih mladića i djevojaka moglo ispričati - njihova tjeskoba, njihovo nepovjerenje prema odraslima, njihov očaj zbog kojega se drže zajedno, pa i zbog njega posežu za upitnim korištenjem svojih moći - ostalo je uglavnom neiskorišteno ili je obrađeno na razini najpovršnijeg pamfleta. Poruka cijele priče ne ide dalje od repetiranja rečenica o nepravdi segregacije po boji, a bilo kakav čin odrastanja i prihvaćanja sebe onakvim kakav jesi obrađen je u scenama koje su tako infantilne da bi čak i tinejdžeri kojima je film namijenjen uz njih samo imali potrebu kolutati očima (primjerice, Ruby svoju 'narančastu' prirodu ističe iscrtavanjem narančastih crta mrvicama grickalica nalik smokiju koje su začinjene paprikama - i NE, NISAM TO IZMISLILA).

Mlada glumica Amandla Stenberg, kao što sam već napisala, apsolutno je jedina stvar koja valja u ovom filmu i u svakom je kadru vidljivo da se trudi iz svojega lika izvući više, proniknuti u više Rubynih slojeva, razigrati motivaciju za njezine postupke. No ni Stenberg nije čarobnjakinja, nego samo ljudsko biće pa joj na kraju ipak ostaje samo materijal koji je dobila, a on je površan, pomalo smiješan i iznad svega - dosadan, dosadan, dosadan. Film se isplati ići gledati samo ako baš jako volite spavati u udobnim kino sjedalicama. Inače nema apsolutno nikakvog smisla.