Naime, druga vijest glavne informativne emisije bila je ona o 14-godišnjici srebreničkog zločina, a treća o Hrvatu koji je s pet bombi krenuo na slovenskog premijera. Izvještaj s Exita započeo je kao crna kronika, novinarka je organizatore amnestirala odgovornosti jer su, kazala je, ogradili žicom cijelu tvrđavu bolje no ikad prije, mladić je poginuo van područja festivala te je prilog prpošno zaključila citirajući Queenovce – Show must go on.

A Exit prvenstveno jest show. Okrutnije rečeno, show za mlade Britance koji prevladavaju među inozemnim gostima. Po slobodnoj procjeni, klinci su to pred fakultetom, koji odlaskom u istočnu Europu prolaze proces inicijacije, pripremni test zrelosti. Exit ih je godinama zvao, a sada su sami počeli dolaziti kako bi kroz novčanik svojih staraca izbacili vlastite mladenačke frustracije.

Petrovaradinska tvrđava tako postaje kamp nabrijanih klinaca - kao da ih je netko pustio s lanca, šeću gradom u kupaćim gaćama, urlaju u grupama, vrište kroz tunele tvrđave, prezentiraju svoju nadmoć i osjećaju se kao da su doma. Nije rijetkost da se kroz grad čuju zajedljivi komentari domaćih na račun tih razularenih klinaca. Začuđuje ih što su toliko slobodni u njihovu gradu, možda i što im oduzimaju ekskluzivno pravo na festival s kojim su rasli. S druge strane, svjesni su da od tog festivala i sami žive pa prelaze preko činjenice da je popis izvođača na festivalu ustvari wishlist njihovih mlađahnih gostiju kojima cijeli grad četiri dana stoji na usluzi.

Za njih su, na primjer, uz lokalne štandove s domaćom rakijom, sendvičima i raznim tričarijama, otvoreni i posebni štandovi na kojima su prodavane medicinske maske. Jer Exit je ove godine bio festival pod maskama. Teško je zaključiti jesu li posjetioci maske navukli uplašeni od vijesti o gripi ili su domaćini gripu uzeli kao dodatni poligon za zaradu. Naime, nakon prvog dana, kada smo vidjeli jednog fotoreportera, nekolicinu klinaca i još par slučajeva s maskama na licu, već drugog dana štit su na usta stavili neki zaštitari i policajka koja je na ulazu temeljito pretresala torbe u rukavicama.

Paranoja je stvorena, oni duhovitiji namjerno su inscenirali kihanje u masi, glasni urlik od kojeg svi bježe. I koliko god se trudili prisjećati riječi ministra Milinovića da se svinjska gripa liječi aspirinom i limunom, nije vam svejedno kad iz mraka izroni grupica zamaskiranih, prestrašenih, onih koji plaše. Paranoja svinjske gripe toliko se uvukla među posjetioce festivala da i nehotično udisanje petrovaradinske prašine počinjete promatrati kao začepljenje dišnih putova, prvi simptom prisutnosti virusa H1N1.

Od studentskog pokreta do megabiznisa

A prije deset godina Novim Sadom se širila panika izazvana pogotkom NATO bombe u pančevačku i novosadsku rafineriju. I dok su roditelji zabranjivali djeci kupanje u Dunavu, neki mladi ljudi su kraj iste te rijeke, na krilima bunta protiv Miloševićeve vlasti, organizirali festival na kojemu se za sto dana izredala sva sila domaćih i regionalnih kulturnjaka.

Mnogi su im se smijali kad su, nedugo nakon toga, izašli u javnost s platformom u kojoj se tvrdilo da će se Exit u narednih deset godina prometnuti u jedan od najvećih svjetskih festivala. Uz činjenicu da su proroci u svom selu na Balkanu tradicionalno nepopularni, nitko nije vjerovao da će iza festivala uistinu stati lokalne i državne vlasti, i to u toj mjeri da je Exit danas jedan od tri najprepoznatljivija srpska brenda (ostali su, treba li pogađati, Guča i šljivovica).

Deset godina kasnije, Exit nalikuje kućama u starinskim, tipično ravničarskim dijelovima Novog Sada, na čijem mjestu tijekom posljednjeg desetljeća niču nove petokatnice pastelnih boja, no u istim temeljnim gabaritima. Novosađani čak povezuju ova dva fenomena – u gradu je, naime, paralelno s rastom Exita procvjetao građevinski biznis, a najbolje se zarađuje od iznajmljivanja novoizgrađenih stanova britanskim turistima, kojih je ove godine na Petrovaradinskoj tvrđavi bilo preko 20 tisuća.

Domaćini će cinično primijetiti i da Exit, koji se od nevladine udruge prometnuo u megakorporaciju sa zaradom od više milijuna eura po festivalu, nemilosrdno asimilira sve druge kulturne projekte u gradu, poput filmskog festivala Cinema City i Sterijinog pozorja, kazališnog festivala s bogatom tradicijom. No neki će ipak zaključiti da je bolje da kulturnim životom grada operiraju ljudi koji su tijekom proteklih 10 godina dokazali da su sposobni organizirati nešto toliko veliko, nego klasični aparatčici kakvi i dalje drmaju većinom srodnih institucija u regiji.

Potvrdu za tu tezu nalaze u organizacijskim trikovima kojima su se Exitovci u proteklih deset godina definitivno naučili. Fascinira činjenica da je kamp, koji je trebao biti podno tvrđave, zbog izlijevanja Dunava u roku od jednog dana premješten na drugu lokaciju. I drugi tehnički detalji (ozvučenje, toaleti, hrana i piće) bili su kvalitetno realizirani, uz dodatak da su cijene ove godine jednake onima na dvama zagrebačkim festivalima. Unatoč kritikama zbog kompliciranog sustava naplaćivanja pića, organizatori nisu odustali od tokena (festivalske valute koja se kuje u Narodnoj banci Srbije), no stari lisci znaju da u središnjem dijelu tvrđave postoji i ulica gdje se piće može kupiti i za dinare.

Misli lokalno...

Jedna sasvim drugačija priča su posjetioci festivala iz Novog Sada. Većina ih odgovara da su se na tvrđavu uspeli jer im je nepojmljivo da se u njihovu gradu događa najveći glazbeni festival u regiji, a da oni ostanu kod kuće. Tko zna kako su razmišljali o, na primjer, festivalskoj ekološkoj akciji Exit Green Guerrilla ili Have Fun & Recycle, gdje se za 10 vraćenih boca dobivalo pola litre vode. Zvuči ironično, proeuropski zapakirano, prilagođeno gostima. Domaći teško da su željeli od organizatora festivala prihvatiti ekološku poruku. Za njih je ovo ipak glazbeni festival na kojem imaju pravo poluispijenu čašu piva prebaciti nekoliko redova prema pozornici.

Kako su svirali:Mutni Arctic Monkeys, kišni Manicsi i žestoki Korn