Rekorder ovogodišnjih nominacija za Oscara, mjuzikl 'La La Land' poprilično je podijelio publiku. Malo je, doduše, onih koji tvrde da je film baš loš, ali otprilike polovica publike tvrdi da je film okej, ali ništa više od toga, dok je u drugoj polovici - onoj koja film jednostavno obožava - iznenađujuće mnogo fanova koji se ljute na svakoga tko ovome filmu ne priznaje status remek-djela. Javna i online rasprava u tom stilu dosegla je takve razmjere da je Saturday Night Live snimio ovaj skeč, zezajući se s gnjevnim ljubiteljima filma, utjelovljena u dvoje policajaca koji privode poznatog komičara Aziza Ansarija zbog njegova ravnodušnog odnosa prema 'La La Landu'.

Da je taj skeč kojim slučajem blizu istini (što, naravno, ipak nije, ljudi nisu baš toliko podilkanili), moram priznati da bih se našla u koži Aziza Ansarija. Ne samo što dijelim Azizovo mišljenje o filmu (okej je, ali ništa više), nego mi nikako ne bi bilo jasno oko čega se ovo dvoje toliko žesti. 'La La Land', naime, sasvim je zgodan film. Super je pogodio atmosferu klasičnih holivudskih mjuzikala, u njemu postoje gotovo pa izravni citati scena iz filmova kao što su 'Amerikanac u Parizu', 'Pjevajmo na kiši', očigledne posvete 'Šerburskim kišobranima' i još brojni drugi štikleci koji prizivaju zlatno doba toga filmskoga žanra (kratak popis nekih od najistaknutijih možete pogledati na ovoj stranici), a glavni glumci, Ryan Gosling i Emma Stone izvrsno su odradili svoj dio s pjevanjem, plesanjem, sviranjem te onime što su glumački mogli sa svojim (ne baš osobito razrađenim) likovima.

Čak se i ne bih složila s onima koji njihovo pomalo amatersko plesanje i dobro, ali ne vrhunsko pjevanje ističu kao prigovor - ono je u filmu sasvim prikladno jer film zapravo prikazuje dvoje relativno prosječno talentiranih mladih ljudi, koji se od ostatka svijeta ne razlikuju toliko svojim darom koliko svojim velikim snovima i entuzijazmom.

Glazbene i filmske sekvence izvrsno su režirane, zanatski besprijekorno osmišljene i izvedene, sve je jako hercig, simpatično i priziva jedan gorko-slatki osjećaj raskoraka između snova i stvarnosti, umjetnosti i života, filmskih i stvarnih raspleta.

No to je otprilike sve. I kada kažem sve, doista mislim sve. Cijela priča filma može se sažeti u maksimalno pet rečenica o momku i djevojci koji se sretnu, zaljube, neko vrijeme zajedno sanjaju svoje snove, a onda ih njihovi snovi - isti oni koji su ih spojili - razdvoje. Cijela drama, svi njezini slojevi, sva motivacija likova - sve stane u to. Umjetnost je ljepša od života, snovi su sretniji od stvarnosti - u njima su svi dani, kao što to kaže vesela (i fenomenalna) početna scena u filmu, sunčani - i da, 'La La Land' jasno prenosi tu poruku, ali ne tako što je produbljuje, proširuje, razrađuje ili prikazuje na više razina. On je prenosi tako što je ponavlja u više glazbenih varijanta.

Likovi koje glume Ryan Gosling i Emma Stone pritom su karakterizirani praktički u skicama. Nemaju nikakve naročite dubine, vrlo malo povijesti i specifične motivacije, njihove su strasti uglavnom naznačene u stereotipima, a još su im pritom i životi - odnosno, ona stvarnost koju žive, a koja bi trebala biti suprotstavljena blještavim snovima koje sanjaju - prikazani dosta mlako, razvodnjeno i suviše privilegirano da bismo to shvatili kao neki oštar antipod hollywoodskim iluzijama. Iako mladi, neuspješni i dekintirani, naime, oboje voze vrlo pristojne aute, žive, doduše, u otrcanijim kvartovima, ali sasvim pristojnim stanovima i obilaze prilično fensi tulume uz bazene.

Da je humoristična serija, rekla bih da film u tom segmentu pati od sindroma 'Prijatelja' i njihovih golemih newyorških stanova s plaćom kuharice i konobarice - dakle, čak je i taj njihov 'nemilosrdan život' koji se ne poklapa s ambicijama koje imaju, uglavnom bolji od života kojim živi najveći dio gledateljstva. Dosta je kritika upućeno i beskrajno bjelačkom poimanju jazza koje u filmu gaji lik Ryana Goslinga, koji 'brije' na jazzerske klasike od prije pedesetak-šezdesetak godina, ponaša se kao kakav spasitelj tog glazbenog žanra, a gotovo je potpuno zatvoren za bilo kakve njegove suvremene modifikacije (sviranje njegova lika u bendu glazbenika kojeg glumi John Legend implicitno se u filmu, primjerice, pokazuje kao izdaja ideala i praktički je jedan od razloga nevolja u ljubavnoj priči s Emmom Stone), ali to - iako stoji - nije glavni problem ovoga filma.

Glavni je problem ovoga filma to što se čini da u njemu nešto nedostaje, i u njemu doista nedostaje nešto što bi ga iz okej, zgodnog i simpatičnog filma pretvorilo u sjajan film, možda čak i remek-djelo. Nema uvjerljivu priču, nema uvjerljive i prokrvljene likove, bilo kakva drama u njemu je totalna kamilica, dijalozi su praktički nepostojeći i u većini ih filma nema više od dvije minute u komadu.

Najbolji dijelovi su plesanje i pjevanje, a sve ono između je prazno. Svakako, moguće je da su neki gledatelji u taj šareniji, sanjarskiji, muzikalniji dio filma učitali ono čega nema u ostatku filma i možda se u tome krije korijen nerazumijevanja između fanova i ravnodušnih, no činjenica jest da u nemuzikalnom dijelu filma i dalje nema onoga što bi ondje trebalo biti - dobro razrađenih likova, uvjerljive ili barem zabavne/duhovite/BILO KAKVE priče. I zato je 'La La Land' samo okej. Nemojte me prijaviti policajcima iz 'SNL'-a.