Povodom hrvatske premijere prvog singla ‘Little Things' s nadolazećeg albuma hrvatske glazbenice Mirne Stanić – M.Rider, koja već 13 godina živi i sklada na relaciji Berlin – Velika Britanija, razgovarali smo o vrsnoj elektroničkoj glazbi koju stvara i položaju žena u globalnoj glazbenoj industriji.

S obzirom na to da već dugo ne živite u Hrvatskoj, kako biste se predstavili mlađim ljubiteljima glazbe ovih prostora? Kako je sve krenulo, kada vas je glazba začarala i odredila vašu profesiju?

Kao dijete, vec s otprilike šest-sedam godina, sam pokazala interes za glazbu. Mislim da me je tata potaknuo kroz muziku koju je puštao u našem domu. On je sakupljao gramofonske ploče i bilo je par njih koje su mi bile najdraže i koje sam uvijek htjela da mi pusti. Prva je Dire Straits 'Brothers In Arms”. Mislim da je taj album bio začetak mog glazbenog puta. Tražila bih tatu da mi stavi ploču na gramofon, ugasi svjetlo u dnevnom boravku, zatvori vrata i pusti me da slušam. Ja bih gledala u one igle koje bi se pomicale na VU metru stereo uređaja i u svjetla na njemu. Ne znam ni sama gdje me je ta muzika vodila tad, ali mislim da mi je davala neki osjećaj koji sam sve više i više htjela otkrivati. Možda je to bio neki osjećaj za nečim nepoznatim, možda neki osjećaj slobode, nisam sigurna. Onda sam sa sedam godina izjavila roditeljima da želim svirati gitaru i naučiti engleski. Tako da sam sa sedam godina krenula u glazbenu školu za gitaru. I tako je priča krenula. U srednjoj školi sam imala cover bendove, a na prvoj godini faksa i prvi autorski bend Undo. Tad smo bili dio tzv. kantautorske scene, sredinom dvijetisućitih. Zajedno smo snimili jedan album i onda sam se ja 2008. godine preselila u Brighton, gdje sam upisala studij i nastavila dalje raditi kao glazbenica.

Velika Britanija je centar glazbene industrije u Europi od samog početka, davnih pedesetih godina i ekspanzije i rađanja rock 'n' rolla i popa kroz šezdesete godine. Berlin je posljednjih dvadesetak godina postao globalni umjetnički atelje gdje se formiraju novi pop trendovi, umjetnički stilovi. Što biste, kao akter glazbene industrije, istaknuli kao bitnu razliku u usporedbi s hrvatskim diskografima i promotorima koncerata?

- Prva razlika je raznolikost scene i količina publike. I u Berlinu, a pogotovo u Londonu živi puno vise ljudi nego u Zagrebu, pa i u čitavoj Hrvatskoj, tako da svi ti 'alternativni' stilovi imaju svoju publiku koja je dovoljno velika. Također, samo društvo u Engleskoj i u Njemačkoj čine ljudi iz čitavog svijeta tako da to isto doprinosi toj šarolikosti. Mislim da diskografi i promotori u Hrvatskoj uglavnom 'pucaju na sigurno', što ustvari drži sav taj potencijal za nečim novim ispod razine koja je neophodna da se nešto počne razvijati i da zaista zaživi, s tim da ono što je alternativno u Hrvatskoj nije toliko alternativno u naprimjer Engleskoj. To utječe na čitav kulturni život jedne zemlje, što znači da je na neki način i osiromašena. Ali ja ne živim ovdje od 2008. godine, tako da ne mogu sa sigurnošću pričati o situaciji ovdje, ali mi se čini da su stvari malo bolje, koliko čujem od drugih. Iako mislim da je potrebna jedna temeljita regeneracija duha i uma da bi se društvo okrenulo bogatijem kulturnom životu koji bi mogao biti satkan od vrlo interesantnih novih ideja, da se tome da više prostora, više sredstava i više interesa. Ne moramo se bojati novina. Dapače, one pomažu razvoju društva u svakom smislu. Ono sto je također prisutno u državi kao što je Njemačka su zaista veliki fondovi koji se ulazu u kulturu i umjetnost, i to ne samo u mainstreamu. Tako da ta činjenica omogućuje glazbenicima i drugim akterima u industriji da razvijaju nove ideje i projekte i da ih prezentiraju publici. Brian Eno je rekao u jednom intervjuu: 'If you want to be an artist, don’t get a job'. On je tu govorio u smislu ideje 'basic income', ali ja se ovdje isto referiram na potporu koja se može dobiti u zemljama kao što su Njemačka, Francuska, Belgija, Norveška, Švedska, naravno Švicarska i u drugim državama, gdje se ljudi zaista mogu usuditi slijediti svoj put i gdje onda sve te 'nemoguće' ideje postaju 'moguće'. I na kraju svi imaju korist od toga - umjetnici, publika i čitavo društvo.

Koja razlika između sviranja za hrvatsku publiku i publiku u Londonu ili Berlinu? Je li vani publika otvorenija?

- Razlika između Berlina i Londona postoji. Englezi ipak jesi malo navikli da imaju sve, tako da ako sviraš neki koncert u malom klubu, moraš se malo više potruditi da dobiješ njihovu pažnju. Ali kad te vole, onda te stvarno vole. Nijemci su pristojni i oni daju pažnju i šansu svakome od samog starta. To je jako lijepo za muzičare kada prvi put dođu svirati u Njemačku i u Berlin jer su odmah prihvaćeni. Koncerti su generalno bolje plaćeni nego u Engleskoj. Ali isto tako Nijemci znaju ponekad biti malo suzdržani u pokazivanju emocija i možda nekog entuzijazma, ali to ne znači da ga nema. To sam naučila kroz iskustvo. Što se tiče Hrvatske, nisam sigurna kakva je atmosfera jer sam ovdje zadnji put nastupila 2008. godine. Tako da ćemo vidjeti kako će moja glazba biti prihvaćena ovdje i kako će ljudi reagirati na nastupima najesen. Mislim da će ljubitelji takve glazbe zaista uživati!

Gitara i vokal su vam osnovni instrumenti. Kako se dogodile da od klasične kantautorice dođete do M.Rider – suvremene elektroničke glazbe? Koliko su London i Berlin utjecali na vaš aktualni izričaj?

- Još sam u devedesetima, uz starijeg brata, počela slušati elektroničku glazbu.. Tako da sam već tada stvorila afinitet prema plesnoj glazbi. Uvijek mi se sviđala elektronička glazba s emotivnim vokalima kao naprimjer Everything But The Girl koji su imali veliki utjecaj na mene krajem devedesetih. Kao i Moloko, Zero 7, Massive Attack, Air, Thievery Corporation, label K7!, kao i čitav downtempo i trip hop period. A onda kad sam kroz rad u studiju i sa DJ-ima i producentima u Berlinu došla u doticaj sa sintesajzerima i ritam-mašinama, gdje se moj interes rasplamsao te sam tada počela otkrivati kako producirati elektroničku glazbu. Općenito, već godinama radim na raznoraznim aspektima glazbe – od pisanja pjesama i aranžmana, do sviranja različitih instrumenata, produkcije, a i miksa. Kroz rad u studiju i s raznim glazbenicima i producentima sam naučila jako puno.

S obzirom na to da komponiranje i produciranje elektroničke glazbe zahtijeva ne tako jeftinu opremu i drugačiju vrstu znanja ili iskustva, kako ste savladali taj kompleksni proces i došli do profesionalnog nivoa u svega nekoliko godina?

- Moje eksperimentiranje je počelo još na studiju u Brightonu s Logicom i software instrumentima unutar tog DAW-a. Onda sam u prvoj godini boravka u Berlinu upoznala managera Tresor Recordsa Paula Reachija, kojem su se svidjele moje demo snimke, i on mi je tada ponudio da počnem koristiti njegov osobni studio u kojem sam imala Dave Smith syntheve - Prophet 12 i Pro 2, i ritam mašinu Roland TR-8 i Tempest. To je bilo dovoljno da počnem raditi na kvalitetnijoj razini nego dotad. On me onda povezao s par producenata elektroničke glazbe s kojima sam imala production sessions – kao naprimjer sa Suzanne Kraftom, DJ-em i producentom elektroničke glazbe in LA-a. Nakon toga sam polako počela kupovati i svoju opremu, ali trebalo je dosta godina i rada da sama dođem do profesionalne razine produciranja.

Prvi radovi M.Rider pojavili su se još 2017. godine. Kako to da album izlazi tek sada?

- 2017. i početkom 2018. godine sam uglavnom svirala sa šesteročlanim bendom u Njemačkoj i promovirala taj prvi EP. Istodobno sam radila i kao producent i mixing engineer za druge – tako da mi je i to oduzimalo dosta vremena. Nažalost sam 2018. godine imala nesreću s motorom, nakon koje sam morala imati operaciju i oporavak koji je trajao skoro godinu dana. Kada sam se vratila 2019. godine, uspjela sam odraditi dvije solo turneje po Njemačkoj, kao i neke druge projekte. U veljači 2020. godine je bila zadnja turneja, a tada se pojavila epidemija. Tada je započela jedna nova faza tijekom koje sam dosta vremena provela stvarajući novi materijal. Bila je idealna prilika da se opet posvetim pisanju i da pripremim novi album te da se posvetim svom projektu gotovo isključivo. Mnoge nove pjesme sam napisala na klaviru, tako da sam opet ušla u neki malo drugačiji proces stvaranja. Namjera mi je bila da ovog puta probam raditi s različitim glazbenicima i koproducentima, za razliku od prijašnjih radova koji su bili u kolaboraciji s jednom osobom, producentom koji bi uvelike odredio zvuk pjesme. Htjela provesti neko vrijeme eksperimentirajući s drugim ljudima da bih vidjela kako bi se pjesme mogle razviti i da ja budem ta koja će usmjeravati čitav aranžman i produkciju. Mislim da sam s ovim albumom zaista sazrijela – u smislu shvaćanja aranžmana i onog što pjesma treba, i kako to postići.

Kakvo je iskustvo žene u glazbenoj industriji? Je li to i dalje potpuno muški svijet ili su se stvari malo promijenile zahvaljujući sve jačoj borbi za ženska prava?

U Njemačkoj se u zadnjih pet do 10 godina puno pažnje posvećuje ženama u glazbenoj industriji. Festivali sve više drže do ravnopravnosti i zastupljenosti žena na popisima izvođača festivala, klubova i manifestacija – da bi poštivali rodnu ravnopravnost koja više nije tabu tema. Jedan od razloga ove pozitivne nove prakse je i to što priličan broj izvođača, ali i organizatora, koristi sredstva raznih državnih fondova za umjetnost i kulturu, koji obvezuju na takvu ravnopravnost. Ista je stvar i s diskografima koji također dobivaju potpore. Kad se pogledaju statistike to je još daleko od jednakosti kojoj težimo, ali je definitivno bitan pomak unaprijed. Imala sam različita iskustva iz kojih sam puno naučila, ponajviše kako se najbolje postaviti u određenim situacijama. To je jedna vještina koju sam stekla iskustvom.