'Pakao, to su drugi ljudi', ustvrdio je Jean-Paul Sartre, a britanski komičar Richard Gadd u svojoj je monodrami pa zatim i seriji za Netflix, 'Maleni irvas' (Baby Reindeer) pošao upravo od te pretpostavke. Život njegova glavnog junaka Donnyja, odnosno fikcionalizirane verzije njega samoga, pretvara se u pakao onoga trenutka kada u birtiju u kojoj radi uđe sredovječna žena po imenu Martha (Jessica Gunning). Debeljuškasta i uplakana Martha, koja si ne može priuštiti ni šalicu čaja, sva se ozari i živne kada joj Donny ponudi čaj na račun kuće. Usnice joj se odmah rastegnu u osmijeh od uha do uha, a krenu i vesele priče. Martha tvrdi da je odvjetnica i pravna savjetnica Davida Camerona i još mnogih drugih velikih njuški, priča o svojem luksuznom penthouseu i sve u svemu, očito laže i živi u svijetu fantazije. Donny je, međutim, sluša. Sažaljeva je. Isprva mu je simpatična.

No Martha Donnyjevu ljubaznost shvaća vrlo, vrlo pogrešno i već od sljedećeg dana počne dolaziti u bar svaki dan, sjedeći za šankom uz besplatnu kolu cijelu Donnyjevu smjenu. Donny od nje ubrzo dobiva nadimak 'maleni irvas', koji Martha koristi kao ljubavničko tepanje, a uskoro mu počnu stizati i e-mailovi. U sljedećih šest mjeseci Donny će ih primiti više od 40 tisuća. Svi će završavati rečenicom: 'Poslano s mojeg iPhonea', što je zadani potpis kada šaljete poruku e-pošte s te marke mobitela. Donny će uskoro otkriti da Martha uopće nema iPhone. No otkrit će i mnogo gore stvari. O Marthi, kao i o sebi.

Britanski komičar Richard Gadd svoju je monodramu 'Maleni irvas' napisao na temelju istinitih događaja i svojeg stvarnog iskustvom sa ženom koja ga je uhodila. Doista je prošao pakao, strah i užas zbog tog uhođenja, a serija koja je nastala iz te monodrame to vrlo zorno i prikazuje jer je snimljena kao kakav jezivi horor. Prepun je krupnih kadrova Marthina lica na kojem se raspoloženja mijenjaju brzinom munje, ali i Donnyjeva, na kojem se vrlo često očitava dubok strah i patnja. I to ne samo zbog Marthe.

Martha je svakako Donnyjeva velika patnja i trauma, ali Richard Gadd u priči o njoj radi jedan zaokret koji u većini priča o zlostavljanju ne bismo očekivali. Iako ne poriče da je bio žrtva mentalno bolesne osobe, ne svodi cijelu priču samo na to, nego preispituje i svoju ulogu u vlastitom zlostavljanju. Gledatelj će se, naime, u početnim epizodama serije nekoliko puta zapitati zašto je Donny reagirao tako kako je reagirao, zašto je dopustio neke stvari koje je dopustio i zašto je čak u nekim trenucima aktivno pridonio Marthinoj opsesiji. Je li moguće da je Donnyju Marthina opsesija zbog nečega trebala? Je li moguće da je do neke mjere u njoj i uživao?

Negdje na pola serije pojavljuje se epizoda u kojoj nam Gadd, odnosno Donny upravo to objašnjava. Ustvari, pogrešno je reći 'objašnjava' jer ništa u ovoj seriji nije postavljeno programski, poučno ni didaktički. Ovo je priča, izvrsna priča, ali i poniranje u um i utrobu barem dvoje ljudi, mračno putovanje u samo srce traume i mentalne bolesti.

Uglavnom, u spomenutoj epizodi odmičemo se od priče s Marthom i pratimo priču o Donnyju prije nekoliko godina. Pratimo priču koja je duboko uznemirujuća, traumatična i jednako užasna kao ona s Marthom, proživljavamo je zajedno s Donnyjem i nakon nje više ništa ne gledamo istim očima. Baš kao ni Donny. Taj narativni zaokret nešto je najvještije, najbolnije, ali i najiskrenije što sam ikada vidjela u TV serijama, a za Netflixovu seriju je dosad neviđen. Može se možda usporediti jedino sa serijom 'Mogu te uništiti' Michaele Coel, iako je način pripovijedanja dosta drugačiji.

Moram priznati da sam nakon te epizode bila poprilično izmučena, utučena i iscrpljena pa sam ostatak serije gledala s nešto manje horor-fascinacije nego prvu polovicu, no ipak... Završetak je ubitačan. Sjajan, ali duboko depresivan. Smatrajte se upozorenima.