Godina je 1977., mladi FBI-jev agent Holden Ford specijaliziran je za pregovaranje s otmičarima koji drže taoce i nakon jednog nesretnog incidenta - ujedno i jedne od najgorih scena u seriji - neko vrijeme provodi podučavajući druge mlade agente kako hendlati talačke krize. Nailazi, međutim, na jednog drugog predavača, koji pak govori o novoj vrsti ubojstava s kojima se policija i FBI sve češće susreću - s ubojicama koji ubijaju bez jasnog motiva, naizgled bez razloga, ali više puta i na sličan način.

Početak je to nove Netflixove serije 'Mindhunter', izuzetno zanimljive priče o prvim danima proučavanja uma serijskih ubojica, gdje troje glavnih likova - agenti Holden Ford i Bill Tench te profesorica psihologije Wendy Carr nastoje kroz razgovore s već uhićenim psihopatskim ubojicama proniknuti u njihov način razmišljanja i djelovanja.

Priča serije odvija se u vrijeme kada termin serijski ubojica još nije postojao - trojka ga sama smišlja tijekom svojih istraživanja, počinjući najprije od 'sekvencijalnog ubojice', ali sve češći napadi takvih zlikovaca upućuju na to da se detektivska borba protiv zločina više ne može odvijati samo u domeni crno-bijelih, 'čvrstih' dokaza, nego i na polju ljudskoga uma. Kako onoga serijskih ubojica, tako i uma onih koji ih pokušavaju uhvatiti.

'Mindhunter' je nadahnut stvarnim događajima - iza njega stoji knjiga koju je napisao John Douglas, jedan od agenata koji su prvi počeli istraživati i profilirati serijske ubojice (po njemu je oblikovan lik Holdena Forda u seriji) i brojni ubojice koje likovi istražuju u seriji doista postoje i u stvarnosti. To, međutim, nije jedina poveznica ove serije sa stvarnošću. Ona stiže u pravi trenutak kada se u javnosti uvelike počinje propitkivati općeniti odnos društva prema ženama, nonšalantnost kojom se tolerira nasilje prema njima, ali i kriza muževnosti zbog koje sve češće dolazi do bijesa ili prezira prema ženama u onih koji se s tom krizom ne mogu nositi. Taj su bijes i prezir, naime, vrlo često u korijenu reakcija serijskih ubojica. I to je točka na kojoj oni koji ih istražuju - pokazuje nam ova serija - uspijevaju donekle suosjećati s njima.

Na prvi pogled i ovako prepričana, serija se čini vrlo brutalna i mračna. I jest mračna - po atmosferi i po temi, pri čemu se za ono prvo uvelike pobrinuo i David Fincher, koji je režirao četiri od deset epizoda serije. Znamo već što znači Fincherova režija - potrudit će se da nam mračnu atmosferu i mračne teme kojima se bavi dočara čak i doslovno, odnosno prizorima u kojima ćemo morati svojski napregnuti oči da bismo razabrali pojedinosti. No kada je riječ o brutalnosti, osim jednog od prvih prizora u seriji, na kraju talačke krize, i osim ponešto fotografija koje kruže među rukama policajaca i istražitelja, ovo nije serija s gadnim i krvavim scenama. Kao što joj i sam naslov govori, njezini se protagonisti bave umom. Većina stvari koje su serijski ubojice učinili prepričana je, a ne prikazana, njihova se djela nastoje staviti u kontekst njihova života i ličnosti, a ne u kontekst stvarne 'krvi i mesa' na poprištu zločina. Nećete ovdje vidjeti Bibo štapiće, CSI jedinice i DNK analizu. Ovdje se luta sasvim drugim dimenzijama.

No pogledate li samo jednu epizodu 'Mindhuntera', postat će vam savršeno jasno da je i samo to već dovoljno strašno. Dapače, možda još i strašnije od puke krvi i nasilja na ekranu.

'Mindhunter' je u mnogočemu neobična serija. Iako je u njoj riječ o serijskim ubojicama pa u nekim epizodama i imamo rješenja nekih slučajeva, glavna priča ne sastoji se od rješavanja zagonetke pojedinih ubojsatva. Glavna je priča povezana sa zagonetkom uma - prije svega onoga serijskog ubojice, ali kako se razgovori agenata sa zločincima gomilaju i razvijaju, ubrzo postaje jasno da je ovdje riječ i o nečemu mnogo krupnijem.

Serijski su ubojice, naime, velikom većinom muškarci i, kako Ford, Tench i Carr ubrzo otkrivaju, njihove su žrtve mahom žene, a u njihova ubojstva gotovo je bez izuzetka uvrštena i seksualna komponenta. Riječ je, dakako, o psihičkim bolesnicima, ali njihova su djela proizašla iz mržnje prema ženama i patološkog tumačenja onoga za što misle da im žene kao muškarcima duguju te bijesa kada im to ne pruže. 

'Susrećemo se s ubojicom novog doba', u jednom trenutku kaže predavač koji je Holdena Forda nadahnuo na daljnje istraživanje takvih zločina, a cijeli 'Mindhunter' govori nam o tome kako su serijski ubojice, iako patološka devijacija, ipak ukorijenjeni u modernom društvu i u odnosu prema ženama koje se u njemu smatra normalnim. Komentirajući postupak jednog serijskog ubojice koji ubija žene s kojima odlazi na spoj pa mu se onda one zbog nečega ne svide ili se on - još češće - ne svidi njima, Wendy Carr objašnjava svojim kolegama: 'Njihovo razmišljanje zapravo se ne razlikuje od razmišljanja svih ostalih muškaraca. Svi su muškarci bijesni, razočarani pa čak do neke mjere i agresivni kada se potrude oko žene, a ona im ne da ono što žele. Kod psihopata je razlika samo u onome što će doista i učiniti zbog toga.'

Iako je 'Mindhunter' vrlo suptilna serija i jedna joj je od najvećih prednosti to da gledatelju prepušta donošenje većine dubljih zaključaka, nema nikakve sumnje da je to bila jedna od poruka koju nam je htjela prenijeti. Vidljivo je to i prema njezinu tretmanu glavnih likova, koji i sami tijekom istraživanja umova serijskog ubojice pokazuju neke mračne tajne svojih vlastitih psiha.

Holden Ford, u sjajnoj interpretaciji Jonathana Groffa, mladi je agent kojega upoznajemo kao pomalo uštogljenog lika u odijelu i kravati koji sve radi vrlo štreberski i temeljito, ali vrlo brzo u razgovoru sa serijskim ubojicama počinje govoriti njihovim jezikom, uranja u njihov način razmišljanja pa i počinje iskazivati neke rudimentarne naznake njihova odnosa prema ženama u svojoj vezi sa studenticom sociologije Debbie. 'Ti baš uvijek moraš kritizirati ono što ja govorim?' - negdje će pri kraju serije upitati Holden Debbie. 'A što?' odvratit će ona: 'Trebala bih te samo slušati i obožavati?' - 'Pa mogla bi pokušati koji put', reći će Holden.

Bill Tench, kojega je spektakularno odigrao Holt McCallany naizgled je 'tipični agent' krupne građe i macho ponašanja koji je sablažnjen Fordovom spremnošću da se radi istraživanja zbližava s ubojicama, pokušava suosjećati s njima i govoriti njihovim jezikom. No iako je naizgled čovjek čvrstoga morala i izgrađenih stavova, koji točno zna tko je i kakav je, vidimo da se bori s vlastitom očinskom ulogom prema sinu koji očito pati od nekog poremećaja na spektru autizma. Bill bi se morao potruditi da sa sinom ostvari neki bliži odnos, učiniti koji korak više, ali to nikako ne može - jer to se ne uklapa u njegovu predodžbu uloge oca, u njegov identitet kao muškarca.

Izvrsna Anna Torv kao Dr. Wendy Carr možda je najeksplicitniji glasnogovonik ideje da zločinci koje istražuju svoje svireposti čine istodobno zbog psihičke bolesti, ali i zbog društvenih okvira, a represiju društvenog odnosa prema ženama osjeća i na vlastitoj koži, u akademskim i FBI-jevskim krugovima. Lezbijka je - i to krije od muškog macho svijeta FBI-ja, a svoj strah od svijeta čije su podozrivost, prezir i mržnja upereni i protiv nje same vješto skriva autoritativnim nastupom i strogo analitičkim, akademskim pristupom s pregršt znanstvene terminologije. Jedini osobni odnos koji uspijeva koliko-ostvariti u seriji jest onaj sa skrivenom mačkom u praonici svoje stambene zgrade.

'Mindhunter' ne bježi ni od jedne moguće interpretacije zločina serijskih ubojica osim od one koja bi bila jednostavna i jednoznačna, one u kojoj bi se takvi zlikovci glatko otpisali kao neljudi i bića kakva nijedan čovjek ne može shvatiti. Upravo suprotno, ova nam serija pokazuje da su serijski ubojice dio ljudskog roda, da je njihov um dio našeg uma i da ih možemo, barem djelomično, pronaći i u nama samima. Kroz njezinih deset epizoda vidjet ćemo kako se granica zdravog razuma i ludila, kada jednom uroniš u srce nasilja i mizoginije, jako teško određuje. I kako je pokušaj shvaćanja uma mračnih i okrutnih serijskih ubojica istodobno prosvjetljujuća i opasna aktivnost. Mogli bismo ih, naime, na kraju, doista i shvatiti.