HTV u zadnje vrijeme kao da ima blagonaklon odnos prema predstavljanju nečijeg uspjeha. Em imamo talk show 'U svom filmu', em se i u drugim emisijama sve češće veselo predstavljaju ljudi koji nekog vraga uspijevaju postići u zemlji iz koje svi bježe, a u zadnjih deset tjedana imali smo prilike gledati i dokumentarni serijal 'Mistika uspjeha'. U serijalu su redateljica Ivona Juka i autor koncepta Denis Kuljiš predstavili deset ljudi koji po njihovu mišljenju imaju 'ono nešto' - sudeći po naslovu serijala, očito mistično - što ih je odvelo k uspjehu.

Predstavljanje uspješnih ljudi, ustvari, već i samo nazivanje ljudi uspješnima u sredini koja se kolektivno doživljava neuspješnom, jadnom i potlačenom, užasno je nezahvalan posao. Kada se netko prikazuje kao tata-mata-od-alata i priča o tome kako je sve postigao svojim trudom, radom, disciplinom i voljom junačkom, čak i najpribranijima među nama teško je barem u jednom trenutku ne pomisliti: 'E, lako je tebi kad si imao to-to-i-to' ili smisliti barem pedeset razloga iz kojih čovjek koji se predstavlja uspješnim zapravo nije uspješan nego je imao sreće, našao se u pravom trenutku na pravom mjestu, imao je veze, ovo-ono. Tako je to uvijek s u nesretnim i siromašnim sredinama. Zato ljudi i puno više vole gledati 'Big Brother' i slične reality showove te se pred ekranom samozadovoljno smijuljiti: 'He-he, barem nisam k'o ovi luzeri', nego slušati i gledati priče o uspješnim ljudima. Ovo potonje, naime, vrlo često doživljavaju kao nabijanje na nos. Nja-nja, a što si TI postigao za to vrijeme?

'Mistika uspjeha' u principu je dosta spretno pristupila takvim osjećajima. Daleko od toga da svoje glavne likove nije predstavljala kao uspješne ljude i daleko od toga da se zbog njihova uspjeha bilo kome ispričavala, ali ipak ih u velikoj većini slučajeva nije prikazivala kao superheroje. Riječ je, doduše, o serijalu u kojima je svaki protagonist najviše predstavljao sam sebe, pa očito objektivnost i nepristranost nisu ni bile u konceptu, nego je naglasak bio na osobnoj priči, ali bilo je tu i drugih sugovornika koji su govorili o svojim iskustvima s tim uspješnim osobama, pa iako ti ljudi nisu baš bili pozvani da o njima govore s nekom prevelikom kritikom, iz tih su se priča ipak nazirale i druge dimenzije osim sve-sam-ja-to-sam-svojim-ručicama. Ako ništa drugo - okolnosti.

Posebno je zanimljiva u tom smislu bila sinoćnja, posljednja epizoda u serijalu, čiji je glavni lik bio Peter Galbraith, prvi veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Republici Hrvatskoj. Gledatelji mlađi od 35 vjerojatno nemaju blage veze tko je taj lik, ali gledatelji mlađi od 35 vjerojatno nemaju pojma ni tko su Anton Tus, Asim Kurjak i Dragan Živadinov, pa bi u tom smislu ovaj serijal mogao imati i edukativnu ulogu, samo kad bi gledatelje mlađe od 35 HTV mogao uvjeriti da pogledaju njegov program u bilo kojoj drugoj prilici osim pri izvlačenju brojeva za lutriju. No pustimo sad tu digresiju. Peter Galbraith bio je, dakle, prvi američki ambasador u Hrvatskoj u turbulentno doba Oluje, Washingtonskog sporazuma, mirne reintegracije Podunavlja itd., pa je onda u tom kontekstu i uspješan jer iako sigurno nije goloruk i sam, samo voljom, snagom, ambicijom i radom zaustavio rat na Balkanu, igrao je zapaženu ulogu u cijeloj priči.

Zanimljivo je bilo i to što nam je Galbraith u prvom dijelu epizode nešto ispričao o svojem predživotu, o svojim roditeljima, djedovima i bakama, pa i o svojim srednjoškolskim i studentskim danima, ne skrivajući u tim pričama da je bio poprilično privilegiran - da potječe iz obitelji jednog od najuglednijih američkih ekonomista i sveučilišnih profesora, da je išao u najbolje škole, da je imao prilike putovati po svijetu i slično. Ništa od toga, naravno, ne znači da čovjek nije bio uspješan, ali je njegov pristup vlastitoj priči o uspjehu bio ponešto drugačiji od narativa većine (ne svih) drugih glavnih likova serijala, koji su se uglavnom predstavljali kao samonikli izdanci čarobnog graha.

Ostatak epizode, međutim, izgledao je kao mini-isječak iz BBC-jeva serijala 'Smrt Jugoslavije' jer je uglavnom bila riječ samo o Galbraithovoj ulozi u mirovnim procesima na području RH sredinom devedesetih. To je, uostalom, i bio uspjeh zbog kojeg je dotični bio uvršten u ovaj serijal.

Nemam nekih ozbiljnijih prigovora ni epizodi ni serijalu općenito, osim možda onoga koji se ogledao upravo u tom prizivanju BBC-jeva serijala od prije dvadesetak godina. Dosta je glavnih junaka ove serije, naime, pripada nešto starijoj generaciji, u čemu se vjerojatno ogledaju preferencije autora serijala. Bilo je i iznimaka, dakako, prikazali su nam i priču Zrinke Cvitešić ili Nenada Bakića. No dobar dio uspješnih koji su prikazani u ovom serijalu uspjelo je u jednom sasvim drugom vremenu, pod nekim sasvim drugim okolnostima i pitanje je bi li njihova 'mistika' isto tako čarobno djelovala da su pokušali uspjeti danas ili unatrag desetak godina. Kod nekih su, kao kod Petera Galbraitha ili kod Antona Tusa, te okolnosti dosta zorno prikazane. Kod nekih, međutim, nisu. Nije da je zbog toga njihove priče bilo sasvim besmisleno slušati, ali bile bi još bolje da je obrađen i taj dio priče. Ili da su predstavljeni neki čiji se uspjeh rasplamsao u bolje nam poznatim i opipljivim okolnostima. Tada bi možda još manje gledatelja osjetilo onu odbojnost prema uspješnima i uspjehu koju sam opisala na početku i zbog koje je snimanje serijala o takvim ljudima ponekad doista nezahvalno.