Bilo je to negdje krajem osamdesetih. Sa svojom tri godine mlađom sestrom (obje smo u to doba bile tinejdžerice) sjedila sam kasno navečer pred televizorom i gledala jedan od onih noćnih programa koji su se zvali 'Program plus' i 'Besane noći' te imali za to doba hi-tech špice, koje su obilovale grafikom na razini originalne igre Super Mario Bros. Taman smo bile završile s gledanjem neke serije kada se na ekranu pojavila snimka Mount Everesta i dubok glas spikera u offu na savršenom je britanskom engleskom započeo priču otprilike ovako: 'Mount Everest. Hladan. Dalek. Visok. Opasan'. Sestra i ja smo se pogledale i slegnule ramenima. OK, možemo pogledati neki dokumentarac o Mount Everestu. A onda je spiker ozbiljnim glasom nastavio: 'Skupina mladih frizera uputila se prema ovom vrhuncu...'

Bio je to naš prvi susret s 'Letećim cirkusom Montyja Pythona' i ljubav koja se rodila na prvi pogled. U sljedećih godinu-dvije cijela je naša obitelj poludjela za pythonovcima, a slično je bilo i s našim vršnjacima, barem onima s kojima smo se družile. Za maškare se oblačilo u kostime španjolske inkvizicije, fraza: 'And now for something completely different' postala nam je dio uobičajenog vokabulara, a VHS kasete s piratski presnimljenim 'Svetim gralom', 'Brianovim životom' i 'Smislom života Montyja Pythona' razmjenjivale su se s više veselja nego posteri iz 'Brava'. Pythonovci su imali dubok i trajan utjecaj na vrstu humora kojoj je naginjala moja generacija, utjecali su i na brojne domaće komičare, primjerice, na ekipu iz bosanske 'Top liste nadrealista', a pojedine skečeve i dan-danas znamo napamet.

Komičarska šestorka pod nazivom Monty Python u naše je krajeve došla s dosta zakašnjenja. Na zapadu, posebice na engleskom govornom području, svoj je inicijalni prasak popularnosti doživjela sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je, uz matičnu Veliku Britaniju, osvojila i Ameriku. Do bivše Jugoslavije trebalo im je desetak-petnaestak godina. No unatoč zadršci i nekim anakronizmima koji su se primjećivali u odjeći, frizurama i kvaliteti snimke - njezin humor nije pokazivao ni najmanji znak starenja. A to bi se za skečeve i filmove pythonovaca moglo reći i danas.

Jedan od glavnih razloga bezvremenosti pythonovske komedije leži u tome što su se momci iz ove skupine uvijek bezočno sprdali s najosnovnijim društvenim postavkama. Od strogih vojnih zapovjednika koji ispod savršeno krutih šinjela nose baletne haljinice i tako se izruguju željeznoj disciplini i temeljnim postavkama zapadnjačke muškosti, pa sve do Marxa, Mao Ce Tunga i Che Guevare koji sudjeluju u nagradnom kviz-showu, čime se sprda i revolucionarne ideale i površnost kapitalističkog, potrošačkog entertainmenta, pythonovci su, povrh toga, pronalazili i mjesta za najobičniju nadrealnu šašavost, kao, primjerice, u skečevima u kojima se daje uputa kako zbuniti mačku ili u onima oceanograf na pitanje o zagađenju mora odgovara ozbiljno, ali i 'blesavim kenjkanjem'.

Humor Monty Pythonovaca bez sumnje zahtijeva intelektualni angažman i određenu dozu obaviještenosti o svijetu, povijesti, kulturi - to je, uostalom, komični svemiru kojem seljaci koji prebiru po balezi sebe nazivaju anarhosindikalističkom komunom i kralju Arturu prigovaraju da '...visoka izvršna vlast treba potjecati iz volje naroda, a ne iz nekog blesavog bala na vodi'. No ako je itko ikad pomislio da to znači kako u skečevima Montyja Pythona nema prizemnih šala o prdežu, dreku i ljudima koji hodaju na vrlo smiješan način - taj se netko grdno prevario. Humor koji obitava u svijetu pythonovaca od vas će, doduše, očekivati da znate nešto o filozofiji i nogometu, latinskoj gramatici (zbog čijeg bi vas nepoznavanja rimski centurion mogao natjerati da sto puta napišete jednu rečenicu) i filmografiji Sama Packinpaha, no već će vas u sljedećem kadru iznenaditi s pet debila koji sa zavezanim rupčićima na glavi nešto nekoherentno mumljaju ili s majkom i sinom koji su opsjednuti mesnim doručkom (spam).

Može li 'Leteći cirkus Montyja Pythona' biti zanimljiv i zabavan mlađim generacijama? Budući da nisam pripadnik one škole misli koja tvrdi da su mladi generalno gluplji od starijih generacija, mislim da itekako može. Humor, doduše, jest osjetljiva stvar i njegova se efektnost i percepcija mogu vrlo lako promijeniti s promjenom povijesnih okolnosti, a donekle postoji i opasnost od zasićenja jer su na nasljeđu Monty Pythona u posljednjih četrdesetak godina izrasli brojni drugi slični ogranci komedije pa bi učinak na mlađeg gledatelja, već naviklog na tu vrstu pomaknutog nadrealizma, mogao biti slabiji. Cleese, Palin, Jones, Gilliam, Idle (i, nažalost, više ne i Chapman) na svijetu su, uostalom, već više od sedamdeset godina, što znači da pripadaju generaciji djedova i baka današnjih dvadesetogodišnjaka, pa je normalno da je iz te generacije u novu preneseno nešto pop-kulturnog kapitala, koji se zbog toga više ne mora smatrati tako originalnim.

No ipak, spremna sam gotovo staviti ruku u vatru da će svatko tko 'Leteći cirkus Montyja Pythona', pa i filmove 'Brianov život', 'Monty Python i sveti gral' i 'Smisao života Montyja Pythona' gleda prvi put - biti obogaćen za jedno nezaboravno smiješno i zabavno iskustvo. Zato, kada stigne i na naš Netflix, sjetite se sve to svojim mladima preporučiti ili čak upisati u obaveznu gledateljsku lektiru. Ne samo što će ih zabaviti nego će im sasvim sigurno postaviti još neke nove standarde i očekivanja od kvalitetne komedije. A komedija je, svi to znamo, vrlo ozbiljna stvar.