I kritičari i čitatelji, i mediji i agenti, očekivali su novo kontroverzno remek-djelo od tih 138 rukom ispisanih kartica romana na kojem je pisac radio prije smrti tražeći od nasljednika da ga, ukoliko ga ne dovrši, unište. Priča o nepoznatom Nabokovu dodatno se zagrijavala medijskim mamcima poput onog da je riječ o još jednom romanu o tabuiziranoj seksualnosti, u što se uklapala odluka nositelja prava da ulomci rukopisa najprije izađu u Playboyu (izbor zapravo nije čudan jer Nabokov je za života u istom magazinu u nastavcima objavljivao roman 'Ada').

Naravno, Laurin izvornik nije ispunio očekivanja jer besmisleno je i očekivati da se skica može uspoređivati sa značenjski složenim i jezično dotjeranim autorovim romanima. Postoje, naime, razine nedovršenosti, pa je npr. Bulgakovljev Kazališni roman dovršenije nedovršen negoli Laurin izvornik u kojem se tek nazire fikcionalna konstrukcija, likovi su dani u krokiju, rečenice ponekad briljantne, a ponekad nabacane. Ako Izvornik ištapokazuje, onda je to mukotrpan proces rada na tekstu te Nabokovljev način pisanja koji je prilično blizak onome što je ruski pisac Andrej Bjeli nazvao 'mozgovnom igrom'.

Ipak, određena je šteta piscu učinjena; horde kritičara zasjest će uspoređivati ovu skicu s ranijim opusom, dok će čitatelji navučeni na medijsku patku o 'novoj Loliti' posezati za Laurinim izvornikom prije negoli za drugim autorovim knjigama. Mnogi od njih bit će zatravljeni dosadom i otpisat će Nabokova kao pisca, a da nisu ni zavirili u magične romaneskne svjetove Lužinove obrane ili Dara

O Laurinu izvorniku bili su se raspisali i hrvatski mediji, ne toliko u namjeri da prosvijetle provinciju bjelosvjetskim književnim aktualijama, koliko zaneseni potencijalim senzacionalizmom teme. Naime, za široku publiku, za famozni, imaginarni 'narod' po čijem neznanju mainstream mediji ravnaju svoju uređivačku politiku, Nabokov je pisac jednog jedinog romana – onog o pedofiliji. A pedofilija je za građanstvo opskurna, ali zanimljiva, nemoralna, ali privlačna tema, nadasve medijalna u društvu koje teži spektakularizirati svaki sadržaj. Tako se od Laure očekivalo malko Lolite, pri čemu je moguće da ista publika nije čitala ni Lolitu, ali je, eto, za nju čula, gledala film snimljen po knjizi ili naišla na to ime u psihološkom kutku kakva glossy ženskog časopisa.

No, kad je već glad za senzacijom dovela Nabokova u medijsku arenu, bilo bi dobro to iskoristiti za poticanje bolje recepcije njegovih djela, osobito s obzirom na aktualne prijevode na hrvatski. Naime, gotovo istodobno s Laurinim izvornikom objavljena je knjiga Nabokovljevih pripovjedaka (o njoj detaljnije u nastavku) te prijevod Dara, jednog od najcjenjenijih romana iz autorove ruske faze. Prije nekoliko godina prevedena je i vrlo dobra autobiografija Govori, sjećanje! i roman Očaj, a sva ta izdanja u medijima su slabo ili nikako popraćena. Zapravo, recepcija Nabokova u nas je i ranije bila obilježena famom Lolite, a u književnim krugovima pisac nikada nije imao status uzora poput npr. Carvera. Za razliku od toga, u američkom je kontekstu Nabokov kultni autor, majstor čijim su umijećem inspirirani mnogi suvremeni pisci.

Igra demijurga

Tematski, stilski i jezično Nabokovljev je opus vrlo bogat, izvorno ispisan na dva jezika: ruskom i engleskom, s malim variranjem u kvaliteti po žanrovima – njegove se pjesme često drži lošijim od romana, priča, eseja ili predavanja o ruskoj literaturi. Rani je Nabokov blizak avangardističkom eksperimentiranju, dok kasnije jača psihološka, racionalistička naracija te konstrukcijska igra, ali i to su samo tendencije jer svaki je njegov roman i jezikom, i strukturom, i referencijama... Zaseban svijet.

U tu piščevu poetičku razgranatost i fikcionalnu kompleksnost vrlo dobro uvodi zbirka Dvadeset veličanstvenih pripovjedaka Vladimira Nabokova koja sadrži izbor iz priča napisanih na oba jezika u različitim fazama njegova rada. Neke su priče pisane na tragu crnohumorne i groteskne Gogoljeve proze (Nabokov je i autor ključnog eseja o Gogolju), dok se u nekima upleću elementi fantastike i čudesnoga. Likovi tu ne upravljaju svojim životom i čine se poput marioneta u igri skrivenog demijurga, slično kako je u ludičko-fatalističkom ključu, poput partije šaha ispisao i sjajni roman Lužinova obrana. Npr. u Posjetu muzeju glavni lik ulazi u muzej u jednome gradu, a izlazi iz muzeja u Rusiji; u priči Pilgram se pak pripovijeda o vlasniku iznimne zbirke leptira, o prodaji iste i vlasnikovoj kobnoj smrti (simbolička je važnost i u tome što je Nabokov cijeli život skupljao leptire i pisao priznate znanstvene radove o njima), dok u La Veneziani pisac koristi manirističku temu ulaska i života u slici.

U knjizi se ogledaju i dominante autorova proznog diskursa: racionalizacija, izbrušenost, pa i artificijelnost jezika, uvođenje više planova, izbjegavanje sentimentalizma, zbog čega su ga neki proglašavali hladnim i proračunatim piscem. Mnoge od zastupljenih priča tematiziraju emigrantski život, najviše kroz opise ruskog mikrokozmosa u Berlinu u kojem je tridesetih godina živio i sam Nabokov te počeo objavljivati prve knjige.

Emigrantstvo je, naime, obilježilo cijeli piščev život – nakon 1919. Nabokovljeva obitelj izbjegla je iz Rusije, i to najprije u Englesku gdje je on studirao na Cambridgeu. Slijede dva desetljeća u Berlinu i Parizu, pa Amerika u koju odlazi 1940. sa ženom i sinom i gdje na engleskom piše svoje najpoznatije romane poput Poziva na smaknuće, Blijede vatre ili Lolite, da bi se kasnije vratio u Švicarsku. Te emigrantske koordinate nisu samo biografski kuriozitet, već su važne za razumijevanje semantičkog potencijala njegovih knjiga, prije svega za univerzalnost tema i poetika – za udaljavanje od svega folklornoga, od oplakivanja domovine ili nacionalno važnih i naslijeđenih naracija (zbog toga mu, kako navodi, Pasternak s patetikom Doktora Živaga nije bio blizak).

O poetičkoj kompleksnosti i izuzetnosti Nabokovljevih djela mogu se napisati stranice i stranice teksta, a da još imate dojam da niste sve obuhvatili, da ste propustili nešto važno. No, ono što već i ove napomene pokazuju jest da nas banalno interpretiranje književnosti pod udarom medija koji sve preoblikuju u spektakl bitno osiromašuje kao čitatelje.

Vladimir Nabokov: 'Laurin izvornik', prevela Nada Šoljan, Vuković i Runjić, Zagreb, 2009, i 'Dvadeset veličanstvenih pripovjedaka Vladimira Nabokova', preveli Igor Buljan, Zlatko Crnković, Tomislav Kuzmanović, Irena Lukšić, Magdalena Medarić, Nada Šoljan, Radomir Venturin, SysPrint, Zagreb, 2009.