Hrabre žene progovaraju o osobnim traumama i načinima na koje ih prevladati, o predrasudama i stigmama, o pritiscima okoline da šute jer je to sramota. Priznaju da su bile žrtve dok je nasilje trajalo, no odbile su ostati žrtve do kraja života. Redatelj Mario Kovač približio nam je sam proces snimanja i sadržaj dokumentarca.

'Do sudionica filma došla je producentica i suredateljica filma Jadranka Cicvarić Šiftar posredstvom udruge B.A.B.E. koja je aktivno pomagala žrtvama prilikom njihovih sudskih postupaka. Proces traženja bio je sigurno dulji od godine dana jer dio žrtava naprosto više ne želi pričati o toj traumi (pogotovo ne javno), a od jedne priče smo sami odustali jer se žrtva često premišljala i mijenjala priču pa nismo htjeli ući u nešto potencijalno utuživo', kazao je Kovač.

'Obje junakinje našeg filma pristale su otvoreno i javno pričati o onome što im se desilo, što je uistinu rijetkost i u sredinama mnogo otvorenijima od naše. Razlike u njihovom karakteru ujedno su i razlike koje definiraju dva različita pristupa dokumentarizmu. Dok je jedna žena mirna i staložena prilikom pričanja svoje priče, a taj njezin mir izvire i iz činjenice da je savladala svoje demone kroz proces učenja i stjecanja diplome psihologa, druga žena je svoje odgovore našla u vjeri, no ne onoj pasivnoj vjeri koja zahtijeva samoprijegor i daljnje podnošenje žrtve, već u aktivnom obraćanju svojoj pastvi. Ona je naime postala svećenica jednog manjeg sljedbeništva usprkos protivljenju ljudi iz manje sredine odakle dolazi', objašnjava redatelj.

'Ideja filma je da ohrabri osobe (žene i muškarce) koje su žrtve spolnog zlostavljanja da javno progovore o tome, da ne skrivaju svoj, ali ni identitet počinitelja. Upravo taj strah od stigmatizacije žrtve u okolini, jasno naglašen i u svjesno provokativnom naslovu, citatu obiju junakinja filma, ono je što ohrabruje potencijalne silovatelje na opetovano izvršavanje tog kriminalnog djela. Svaki put kad čujemo obiteljsko nasilje u susjedstvu i pomislimo 'ne bi se štel mešati', možda baš sudjelujemo kao suučesnici u silovanju jer, ne zaboravimo, puno veći broj silovanja desi se među 'poznatim' osobama: počinitelji su rodbina, prijatelji, poslovni kolege puno češće nego nepoznati perverznjaci na zamračenim mjestima', zaključuje Kovač

Film šokira i educira te svim žrtvama i cjelokupnom društvu šalje poruku: o seksualnom nasilju više se ne smije šutjeti. Silovatelj svoju žrtvu želi poniziti i nad njom dominirati, a nasilni seks samo je alat za postizanje ciljeva. Svaka žrtva ima pravo na pomoć, zaštitu i pravdu, a silovatelj je taj koji se mora sramiti i kojega društvo mora bezrezervno osuditi.

Scenarij su napisali Predrag Šiftar i Jadranka Cicvarić Šiftar, ujedno producentica, montirala je Ema Carić, a direktor fotografije je Senad Zemunović