Kada je sinoć oko ponoći Duško Ćurlić umornim glasom izgovorio: 'Sada ćemo konačno saznati pobjednika Eurosonga', osjetila sam duboku drugarsku solidarnost s čovjekom. Prethodna sam tri sata prijenosa Eurosonga, za razliku od njega, provela doma pred televizorom, u trenirci i šlapama te svako malo ustajući od televizora da bih se bilo čime, uključujući lupanjem glavom o zid, razonodila od 'zabavnog showa' koji se vrtio na telki - a svejedno sam se osjećala kao da sam zajedno s Duškom orala i kopala. Strašno dosadan, bezvezan i naporan show.

Nisam inače od onih koji će kukumekati nad time da se 'Eurovizija srozala' ili, još gore, da je 'postala parada kiča i neukusa'. Eurovizija ili, kako se zadnjih par desetljeća naziva - Eurosong - oduvijek je bila parada šljokica, budalaština i pojedinačnih, ali i kolektivnih zabluda o tome što trenutno predstavlja europski pop-glazbeni trend. Našla bi se tu poneka iznimka među pjesmama (svi uvijek spominju Abbu, a ja ću, evo, 'Euophoriju'), svi smo uvijek imali i neke svoje favorite, ali oduvijek je glavna fora bila smijati se kostimima, falševima, dramama i komedijama izvođača, kolutati očima na raspodjelu glasova po susjedskom ključu i onda na kraju zaključiti da je sve to zapravo europski glazbeni bofl. Jer mi smo svi turboprofinjeni i inače ne slušamo pjesme s ponavljajućim refrenima nego valjda, ne znam, musique concrète i Pendereckog. Tak' da ono - ne priznajem to zgražanje nad Eurosongom. Pogotovo ne ono koje se pojavilo kad su se na Eurosongu pojavile istočnoeuropske zemlje.

No ono sinoć - ne znam što bih rekla, a to se rijetko događa. Ne samo što su pjesme bile bofl od bofla, odnosno ono najbezveznije i najnezanimljivije od ionako prelakih nota, nego je cijeli show bio jednostavno loš. Istina, finalne večeri Eurosonga već dugo evoluiraju na sličan način kao i svečanosti otvaranja Olimpijskih igara - toliko je sve fokusirano na tehnologiju kojom će se domaćini poslužiti da stvore što spektakularnije prizore na pozornici da sad još sam čekamo sljietanje vanzemaljaca prije nego što se sve vrati na početne postavke negdje iz ranga Opatijskog festivala 1980. pa se sve prozove retro estetikom. U tom smislu, možda bih čak i pozdravila nešto skromnije tehnološke điđe-miđe ovogodišnjih domaćina. Ali nije bio problem u tome. Problem je bio u tome što je sve bilo tehnički loše izvedeno, a to nema veze s tehnološkim napretkom.

Ne znam kako vi, ali ja sam se tijekom skoro cijelog showa osjećala kao da se vozim u autu s krivo namještenim retrovizorima. Stalno kao da mi je falio dio slike, kadra, nekog dijela pozornice ili tijela izvođača. Sjedila sam na kauču i nagonski se naginjala u stranu, škiljila i navirivala se, neprekidno s onim idiotskim osjećajem da mi je netko ili nešto u mrtvom kutu. Drugim riječima, režiser prijenosa ili tkogod je već odlučivao o kretanjima kamere bio je, čini se, u posebnom stanju. Neću reći da se činio pijanim, ali se svakako činilo da ne radi svoj posao kako treba. A pozornica i njezini specijalni efekti uglavnom su bili na razini nekakvog iventa korporacijskog tipa, gdje laseri i light show zapravo prate kakvog nabrijanog motivacijskog govornika, a voda pod pozornicom sugerira da je sve to ipak jako zen i umirujuće, dok u praksi samo izaziva poriv za mokrenjem u pola publike.

Što se pak pjesama tiče, uglavnom su bile užasne ili bezvezne. Pod užasne ću odmah uvrstiti Švicarca, koji je u prevelikom odijelu pjevao o tome kako i dječaci plaču dok mu se po licu razlijevala nekakva holo-projekcija slomljenog srca koja je izgledala kao da ga zapravo maltretira nevaljalac iz zadnje klupe s laserom na stražnjoj strani kemijske. Gore od toga, po meni, nije bilo, premda su prve dvije pjesme - iz Češke i iz Rumunjske došle prilično blizu; Čehinja time što nije bila u stanju pogodit nijednu notu, a lik iz Rumunjske nekim ljigavim seksi-plesom koji je bio nalik nečemu iz high-end striptiz-klubova, ali lošije.

Među zapaženjima i efektnijima, ali zapravo bezveznima bila je Španjolska, čija je pjevačica mnogo učila, ali ne i previše naučila od Jennifer Lopez i Beyonce, ali se spektakl pjesme i njezin kasniji uspjeh ipak svodi na to da je pokazivala golu stražnjicu. Finci su poslali svoju poznatu grupu The Rasmus, koja je balansirala između toga da nam u sjećanje prizove prizore iz filma 'It' (kabanica i balon) i toga da se šlepa na prošlogodišnjem uspjehu Måneskina, iako im je pjesma mnogo lošija, a ni oni baš nisu tako zgodni. Litvanka je izgledala kao da nastupa na audiciji za biografski film o Mireille Mathieu, Nizozemka je pjevala pjesmu koja lako ulazi u uho sa svojim uuuuu-aaaa refrenom, vjerojatno zato što zvuči kao nešto iz reklama za najnovije modele hibridnih automobila, a Moldavija je sa svojim zumpa-cumpa folk-ska hitom zvučala kao Gogol Bordello za idiote.

Zbog Armenke sam pomislila da je tak mogla nasupit i Mia Dimšić jer je imala pjesmu u sličnom Taylor Swift stilu, Talijani su, za razliku od talijanskih voditelja, bili super obučeni, ali sam im pjesmu zaboravila čim su je otpjevali, na kraju pobjednička Ukrajina je imala tu neku folk-rap pjesmu s frulicama, ružičastim šeširićem i nekom verzijom zvončara, od kojiih je jedan svirao violončelo, a drugi mahao nekim štapom kao mažoretkinja i, uglavnom, nisu bili ni približno tako genijalni kao prošlogodišnji kandidati, Islanđanke si ne mogu protumačiti nikako drugačije nego kao blijed i glup pokušaj imitiranja First Aid Kita, a Grkinja je lijepo pjevala, ali je tekst pjesme bio totalno bolestan, sve u stilu 'Ajd da umremo zajedno pa me nikad nećeš ostavit zbog druge'.

Moji su osobni favoriti bili Francuzi, koji su se loše plasirali, Portugalka, koja je super pjevala sa svojim ženskim zborićem, ali svi znamo da takve pjesme najčešće ne pobjeđuju, Šveđanka, koja je, doduše, zvučala pomalo planski i kao rezultat suradnje najboljih švedskih glazbenih producenata, za koje znamo da su najbolji na svijetu i da su, bogme, mogli i bolje te, naravno, Konstrakta, koja se na kraju sasvim pristojno plasirala i da je bilo kakve pravde i glazbenog ukusa, netko od nabrojanih bi pobijedio.

No eto, pobijedila je Ukrajina, što smo svi i očekivali, ali se i nadali da možda ipak neće biti tako predvidljvo. Najčudniji moment u tome jest to da će sad sljedeće godine Eurosong biti u Ukrajini, za koju sam sigurna da sad, nakon svih groznih stradavanja i rata baš ima viška love za organizaciju takve jedne fešte. Ja im, evo, od sveg srca želim da se do tada oporave dovoljno da to ne bude problem. Ali pjesma im nije zaslužila pobjedu.