Gotovo svaki put kada se ispostavi da je neki muškarac zlostavljao svoju ženu/partnericu, okolina na to reagira šokom i, što je još gore, nevjericom. Zlostavljanje je najčešće nevidljivo svima osim žrtvi, zlostavljači su nerijetko karizmatične osobe koje svi drugi doživljavaju šarmantnima i zanimljivima i žrtve nasilja, čak i u situacijama kada kao dokaz na licu i tijelu nose modrice - gotovo se redovito gleda sa sumnjom i podozrenjem. Iako statistike premoćno pokazuju upravo suprotno, defaultna pozicija u glavama većine jest da žena izmišlja i da je nemoguće da je taj šarmantan i drag muškarac učinio nešto tako grozno.

Leigh Whannell u svojem je najnovijem filmu, 'Nevidljivom čovjeku' - vrlo slobodnoj adaptaciji romana H.G. Wellsa - takvu situaciju ulio u vrlo konkretnu, premda donekle znanstveno-fantastičnu priču. U njoj glavna junakinja Cecilia (Elisabeth Moss) jedne noći bježi od svojeg partnera Adriana Griffina, bogatog i moćnog bizinismena te genijalnog izumitelja na polju optike. Kako ubrzo saznajemo dok se Cecilia od Adriana skriva kod prijatelja-policajca, od Adriana je pobjegla zato što je ovaj zlostavljač - tukao ju je, kontrolirao svaki aspekt njezina života i uvjerio je da ga nikada neće moći ostaviti jer će je on pronaći. Cecilia je prestrašena, jedva se usudi izaći iz kuće i uvjerena je da će je Adrian pronaći.

No jednoga dana Cecilia saznaje da je Adrian mrtav - da se ubio, ali i da joj je ostavio pozamašan iznos u nasljedstvo. Isprva sumnjičava, Cecilia na kraju ipak prihvaća nasljedstvo, čak i dobar dio novca ulaže u školovanje kćeri prijatelja kod kojeg se skriva, ali onda se počnu događati neobične stvari. Ceciliju netko uhodi i nakon nekoliko bizarnih incidenata ona shvaća da je to Adrian, koji je očito lažirao svoju smrt, a usput još i otkrio način da bude nevidljiv.

Ceciliji, dakako, nitko ne vjeruje. Kakva nevidljivost, kakvi bakrači? Svi su uvjereni da je poludjela, da od šoka i dugogodišnje traume sada vidi ono čega nema. No bizarni incidenti postaju sve opasniji, nevidljivi Adrian uspijeva nekoliko nasilnih postupaka, pa čak i jedno ubojstvo podmetnuti Ceciliji i ona se nađe u psihijatrijskog izolaciji, pod policijskom prismotrom i pod jakim sedativima, a njezin nevidljivi zlostavlkjač sada ima neometan pristup njoj.

'Nevidljivi čovjek' nije film bez mana - pri kraju će čak i najopušteniji gledatelji primijetiti pokoju rupicu u priči, a i film koji se toliko oslanja na činjenicu da je jedan od glavnih likova možda ne bi smio toliko zanemarivati to da se većina smicalica nevidljivog Adriana događa na mjestima na kakvima se u današnje vrijeme obavezno nalaze nadzorne kamere, ali te je nedostatke lako ostaviti po strani. Film je, naime, izvrsno, hičkokovski režiran, Elisabeth Moss ponovno je - nakon debakla u zadnjim sezonama 'Sluškinjine priče' - dobila priliku pokazati svoj glumački raspon i vještinu, a poruka filma - da bi se možda trebao promijeniti defaultni stav po kojem se u slučajevima zlostavljanja prvo sumnjiči ženu/žrtvu - samo mu dodaje još vrijednosti.

Ako ste, dakle, propustili ovaj, jedan od zadnjih novih filmova koji su počeli igrati u domaćim kinima prije njihova zatvaranja zbog pandemije - pokušajte ga nekako nabaviti i pogledati. Neće vam biti žao.