Jedna od priča koju je Raspudić ispričao Stankoviću u emisiji bila je o tome kako je pisao ljubiće pod pseudonimom Nina R. Erceg. Bilo mu je to lako zato što je obrazovan, načitan i pismen te zna kako funkcionira pripovjedačka struktura kakvu raja koja čita ljubiće voli. Vrlo sličnu vještinu pokazao je i u emisiji: od vrlo malo pravog sadržaja odlično je i elokventno prezentirao sebe kao 'sadržaj' kakav raja voli.
Stankoviću je danas trebao u emisiji gostovati Škoro, ali to se, avaj, nije obistinilo i Stanković navodno nema pojma zašto. Umjesto njega, Stanković je pozvao Ninu Raspudića, koji je ovih dana superpopularan zato što su mediji pratili dramu oko toga hoće li ili neće li sa Škorom, hoće li ili neće li s MOST-om pa smo na kraju svi dobili jedan krasan happy end - Raspudić će ipak s MOST-om. U tom sretnom raspletu Raspudić je, naravno, objeručke prihvatio gostovanje u 'Nedjeljom u dva' jer - kako je iskreno priznao - sat vremena na javnoj televiziji vrlo je vrijedna stvar i rijetko tko ga dobiva samo tako, pogotovo tako brzo prije predizborne kampanje.
vezane vijesti
I Raspudić je totalno u pravu, no štogod itko mislio o njemu, bez obzira simpatiziramo li ga ili kritiziramo, jedno je sigurno - čovjek nije blesav, dapače. Ugledni je sveučilišni profesor, osoba koju se poziva u emisije s panelom intelektualaca, ali i kao gosta-analitičara prilikom raznih izbora i nitko mu ne može zanijekati sve akademske vjerodajnice koje je stekao učenjem, razmišljanjem, pisanjem, predavanjem i javnim nastupima. No ono u čemu je Raspudić, za razliku od mnogih svojih kolega vrlo sličnih kvalifikacija, iznimno dobar jest elokvencija i izvjesna pop-pristupačnost za malog čovjeka koji voli imati svoje intelektualne junake.
Ne znam točno kada, ali Nino Raspudić svojevremeno je mudro iskoristio činjenicu da s konzervativnije strane političkog spektra u Hrvatskoj kronično nedostaje jedan 'moderni mladi intelektualac' (napisala bih i 'urbani' jer Raspudić to definitivno jest, ali mislim da bi to bilo u raskoraku s onim kako se želi prikazati) i odonda je praktički postao osoba koja u svojim kolumnama i javnim nastupima učeno izlaže sve one ideje koje 'mali čovjek' iz konzervativnog miljea zna izraziti samo parolama, frustracijom i ljutnjom. Na zapadu bi ga nazivali konzervativnim punditom. Ovdje ispada stručnjakom za sve javno i političko, i to s vrlo dobrim sluhom za ono što njegova publika želi čuti.
I odlično je tu svoju sposobnost Raspudić iskoristio kod Stankovića. Nije djelovao kao da je na svako pitanje imao spreman naštreban odgovor - zato što ga i nema jer je dovoljno elokventan, samouvjeren i obrazovan da zna što treba reći, nije djelovao niti kao usijana desničarska glava - zato što to i nije, nego se desničarskim i konzervativnim vrijednostima ionako već godinama služi kao putem do što većeg broja srdaca iz 'baze', a ne nužno iz uvjerenja. Uspio se prezentirati kao točno ono što njegovi dosadašnji čitatelji vole i traže - kao mladi, 'misleći' moderni konzervativac, iako, kad se malo zagrebe po površini onoga što priča, tu nema baš nekog prevelikog sadržaja.
Da, pričao nam je Nino Raspudić o 'deficitu demokracije' kao glavnom motivu svojeg političkog angažmana, pričao je o Wiki-leaksu i kako se putem tih dokumenata saznalo da DORH podnosi izvješća stranoj ambasadi, što bi njemu sada, nakon sto godina, bio jedan od glavnih problema da dođe na vlast - ali ispod površine tog njegova nastupa nije zapravo bilo nešto puno političkog 'mesa' - samo vrlo vješt nastup. Većinu je vremena, naime, Raspudić i dalje govorio kao da je u emisiju pozvan kao politički analitičar trenutačnog stanja na hrvatskoj sceni, a ne kao politički kandidat koji promišlja nekakav svoj program i ciljeve. Više je bilo riječi o tome zašto 'ovi sada ne valjaju' i zašto on s ovim ili onim ne bi koalirao negoli što je objasnio svoju platformu.
No da se moram kladiti - što radije ne bih - kladila bih se na to da se hrvatskom konzervativnom biću njegov nastup svidio. A razlog iz kojeg mu se svidio Raspudić je nehotice objasnio i sam, pričicom o tome kako je svojedobno pisao ljubiće pod pseudonimom Nina R. Erceg. Ponudila mu je to ekipa iz jednog domaćeg časopisa, on je zaključio da zna dovoljno o pripovjedačkoj strukturi ljubavnog romana i da je dovoljno pismen da to lijepo uobliči. Napisao je tih nekoliko ljubića, vidio da su rado čitani po plažama i zaradio finu lovu.
Sada nam je isti taj Raspudić, koji nakon niza godina punditovanja po hrvatskom medijskom prostoru isto tako jako dobro poznaje pripovjedačku strukturu kakvu voli raja koju treba nagovoriti na glasanje, pokazao i kako svoju je blagoglagoljivost i nastup zna prilagoditi tom cilju. Vjerojatno neće postati predsjednik Vlade, ali jednako je toliko vjerojatno da će osvojiti zastupničko mjesto u Saboru. Pogotovo zato što je tako elegantno uspio dobiti vrijednih sat vremena na javnoj televiziji.
