Ruth Whitefeather Feldman dugogodišnja je aktivistica za legalizaciju marihuane. U svojih četrdesetak godina 'staža' bila je preko nekoliko puta u zatvoru, prosvjedovala je i agitirala za legalizaciju 'žiže' od Aljaske do Meksika te štošta žrtvovala u ime svoje borbe za voljenu biljku, uključujući i obiteljski sklad.

Sada je, međutim, ponosna vlasnica (legalne!) trgovine marihuanom u Los Angelesu, osebujna građanka treće životne dobi koja se rijetko odvaja od jointa ili elektroničke parilice za travu.

Ruth, međutim, nije osobito nadarena za biznis, pa joj se u vođenju trgovine pridružio njezin sin Travis, koji se, osim u tome što jednako voli travu kao i ona, podosta razlikuje od majke. Diplomirao je biznis, ima ideje o marketinškim strategijama, poslovnim planovima i sličnim tricama od kojih se Ruth diže kosa na glavi, a odnos između to dvoje prepun je i drugih napetosti, uglavnom obilježenih time što je gospođi kroz život bila važnija marihuana od familije. 

Premisa je to nove Netflixove humoristične serije 'Disjointed', u kojoj glavnu ulogu gore opisane Ruth igra Kathy Bates, a cijela je priča izašla iz produkcijske radionice Chucka Lorrea, holivudskog televizijskog mainstream mogula, odgovornog za hitove kao što su 'Teorija velikog praska', 'Dva i pol muškarca' i 'Dharma i Greg'. 

Chuck Lorre lik je odan formuli od koje rijetko odstupa, a formula je ona klasičnog američkog sitcoma, gdje se humor bazira na međusobnom nabacivanju dosjetkama, gdje se scene u statičnom okruženju snimaju s više kamera, gdje je na snimanju obično prisutna publika i gdje se pri emitiranju čuje smijeh te publike (ili je taj smijeh nasnimljen u postprodukciji).

Chuck Lorre je isto tako lik čije su humoristične serije rijetko kad originalne ili inovativne - uvijek se baziraju na klišejima, nerijetko proizvode blesave karikature kao što su Sheldon Cooper ili Charlie Harper, a duhovitost se obično crpi s vrela raznih primitivnih stereotipa o ženama, muškarcima, štreberima, pojedinim etničkim i rasnim skupinama, hipijima i slično.

No dok obično svu tu primitivnu pozadinu uspijeva premazati velikom količinom love kojom se plaćaju najbolji scenaristi u industriji - koji pak onda ipak uspijevaju smisliti koliko-toliko dobre fore - u seriji 'Disjointed' nije uspio ni taj manevar. Formula je vrlo slična - i ovdje je riječ o klasičnom sitcomu, i ovdje je isfurao arhetipske likove i odnose koje će prepoznati svaki prosječni Štefek, i ovdje su očigledno u akciji jake snage scenarističkih komandosa, a povrh svega toga, tu je i Kathy Bates, žena koja bi bila sjajna i da glumi u ekranizaciji telefonskog imenika.

Nije upalilo. 'Disjointed' je nevjerojatno glupa, zbrčkana i - najgore od svega - dosadna papazjanija u kojoj svi likovi toliko ostaju na površini svoje karakterizacije da bi ih već na kraju prve epizode sve mogao pogaziti kamion i publici bi bilo svejedno. Ruthin uzgajivač marihuane mladac je odrastao u hipijevskoj komuni koji je stalno pomalo izvan sebe, ali tu i tamo izvali kakvu veliku životnu mudrost.

Jedna prodavačica u trgovini je Azijatkinja koja je odustala od studija medicine, ali se to boji priopćiti ambicioznim i strogim roditeljima. Zaštitar je tip koji je donedavno služio u Iraku i sada pati od PTSP-a i halucinacija koje se u seriji prikazuju vječito ponavljajućim, dosadnim, tobože psihodeličnim animacijama.

Te su animacije možda najgore - jalov pokušaj iskoraka u novu dimenziju svemira Lorreovih serija. Em se uopće ne uklapaju u ostatak serije, em su svaki put praktički jednake te se sastoje od nekakvih kaleidoskopskih pretapanja crteža neurona u nasumične slike. Još debilniji od animacija su potpuno nepovezani kratki isječci između scena, za koje ni nakon tri-četiri epizode nisam uspjela što bi trebali predstavljati - u nekima neki klinci skaču po skateboardu, onda malo neka žena mijesi tijesto, zatim nam prikazuju neku bezveznu zgradu... Niđe veze, rek'o bi naš čojuk.

U istu bih rubriku uvrstila i ko fol smiješne reklame za razne vrste marihuane kojima je serija također premrežena, kao i snimke s retardiranog YouTube kanala dvoje rezidencijalnih stonera koji kupuju u Ruthinu dućanu. Sve su to bezvezni, nimalo smiješni i priglupi dodaci ovoj seriji, kojima se bezuspješno pokušava zamaskirati da gledamo nešto što nem ni sadržaja ni pravih likova ni ikakve duhovitosti.

Sve u svemu, gledanje 'Disjointeda' apsolutni je gubitak vremena. Vaše gledateljsko iskustvo neće biti obogaćeno baš ničime, a nećete se, bogami, ni dobro zabaviti 'isključena mozga', što je najčešće recept za uživanje u uspješnijim Lorreovim sitcomovima, kao što je 'Teorija velikog praska'. Serija je potpuni promašaj čak i u svemiru svestranog Netflixa, koji u svoju ponudu uvrštava sve i svašta - od najzahtjevnijih sadržaja za gledatelje profinjenog ukusa pa do nastavka 'Pune kuće'. Izbjegnite pod svaku cijenu.