Ne morate biti detektiv, psiholog, sociolog ili antropolog da biste shvatili kako ljudi u komunikaciji mnogo toga otkrivaju bez riječi. Dapače, svi smo još kao klinci naučili prepoznavati glasne hvalisavce kao muljatore ili mamine prijekorne poglede kao: 'U, boktemazo, ako nastavim s ovim, mrtav sam'. Neverbalna komunikacija super je zanimljiva tema i zato me baš razveselilo kada sam vidjela da HRT u svojem programu od jučer ima dokumentarni serijal 'Više od riječi', u kojem se govori upravo o tome.

HTV-u su u zadnje vrijeme, osim toga, dokumentarni serijali jedna od rijetkih svijetlih točaka u programu, pa iako su oni najbolji uglavnom stizali iz vanjske produkcije, autor ovoga 'kućnog' - Miro Branković - za sobom već nekoliko sasvim zgodnih uradaka, od kojih mi se osobno najviše bio svidio serijal 'U potrazi za Markom Polom'. Dakle, serijal 'Više od riječi' ima pedigre. 

Kakva mu je, međutim, izvedba? Sudeći po prvoj epizodi koja je emitirana sinoć na HTV-u 1, nije loša. Sve je snimljeno i montirano vrlo impresivno i profesionalno, autor je kao sugovornike doveo neke prepoznatljive face i neke relevantne stručnjake iz zemlje i inozemstva, u priču o glumi kao neverbalnoj komunikaciji, što je bila tema prve epizode, uključeni su zanimljivi primjeri komunikacije tijelom kroz plesne pokrete, mimiku lica, Jiri Menzel i David Suchet govorili su o sličnostima glume i laži... Sve u svemu, bilo je tu svačega zanimljivog, dalo se gledati i slušati.

No s druge strane, prva je epizoda nagovijestila seriju koja bi, čini se, mogla biti pomalo razvučena i pomalo staromodna. Prvo ovo staromodno - većinu naracije u seriji čita spiker iz offa i zbog toga sve zvuči kao dio školskog programa. Nije to samo po sebi tako strašno loše, ali malo odskače od modernijih dokumentaraca, gdje sami autori znaju čitati čak i off naraciju, dajući joj tako nešto više dinamike i kod gledatelja stvarajući barem privid komunikacije sa stvarnim čovjekom, a ne s katedrom na dnu amfiteatra.

Što se pak razvučenosti tiče, ona je bila najvidljivija na početku epizode. Jedan cijeli segment, koji traje preko nekoliko minuta (nisam štopala) posvećen je samo montaži raznih oblika neverbalne komunikacije i naizgled beskrajnom nizu pitanja koje izgovara spiker. Kako radimo ovo, zašto činimo ovo, što je ovo, kako tumačiti ono, blablabla. Bilo bi možda zanimljivo i intrigantno da je trajalo trećinu od onoga što je trajalo - ili pak da se na početku svake epizode postave druga tri pitanja o neverbalnoj komunikaciji, no ovako bih se okladila da je polovica gledateljstva prestala slušati nakon četvrtog. Bio je to naupečatljiviji takav dio u epizodi, ali ih je bilo i poslije, zbog čega sam sama sebi postavila pitanje nije li to možda posljedica činjenice što Brankoviću, kao 'kućnom' autoru i kao autoru koji kvalitetno radi, ovo nitko nije ni uređivao ni skraćivao ni pregledavao ni ništa. Možda se varam, ali eto, takav je dojam.

Unatoč svemu tome i unatoč tome što sam zbog razvučenosti nekih dijelova prve epizode nešto više puta nego inače ustajala i odlazila u kuhinju po čašu vode, kaugumu ili čaj - ovo je jedna stvar na HTV-u koju vrijedi pogledati. Da to moram prenijeti neverbalno, pokazala bih to čitateljima palcem okrenutim prema gore i kimanjem glavom. No drago mi je što verbalno mogu dodati i nekoliko prigovora.