Snimljena prema hitu tinejdžerske/young adult literature koji je napisao Jay Asher, nova Netflixova serija '13 razloga' priča je o samoubojstvu 17-godišnje djevojke Hanne Baker. Time vam ništa nisam spojlala jer se za njezino samoubojstvo doznaje već u prvim minutama serije, a sljedećih trinaest epizoda, podijeljenih prema A i B stranama sedam audiokaseta koje je Hannin prijatelj Clay primio nedugo nakon njezina samoubojstva, raspliću tajnu razloga zbog kojih se Hannah ubila. Hannah je sama snimila kasete i ostavila podrobne upute što s njima valja učiniti, a Clay nije prvi koji ih sluša, ali priču pratimo iz njegove vizure. Svaki je slušatelj kaseta, naime, povezan s jednim od razloga zbog kojih si je Hannah oduzela život, a u trinaest epizoda tijekom kojih Clay sluša Hanninu priču saznat ćemo štošta o životu (američkih) tinejdžera i srednjoškolaca što bi nas moglo - i trebalo - duboko uznemiriti.

Odraslome čovjeku koji je već gotovo pa zaboravio svoje pubertetske godine možda će se u početku biti malo teže naviknuti na stvari koje je 17-godišnja Hannah doživljavala kao probleme - većina bi nas se u odrasloj dobi vrlo rado s njom mijenjala za prvih pet-šest nabrojanih problema i ne bismo zbog toga trpjeli neke veće psihičke traume - ali osim što se Hanni do kraja sedme kasete dogode i neke objektivno gadne stvari, jedan od glavnih aduta ove serije prizivanje je atmosfere i osjećaja tinejdžerske tjeskobe.  Svi smo je prošli u nekom obliku. Mnogi se od nas čak više i ne sjećaju razloga. Mnogi se sjećaju, ali su im danas ti razlozi smiješni. Ima ih i koji se, nažalost, tih razloga sjećaju s mnogo boli. Kako god bilo, ono u čemu ova serija najbolje uspijeva jest prikaz tog dubokog osjećaja tuge, izgubljenosti, čak i bijesa u dobi kada nam roditeljsko razumijevanje i ljubav više nisu dovoljni, nego tražimo potvrdu i razumijevanje 'svojeg plemena', svojih vršnjaka - a često na njega ne nailazimo. Sjajno je prikazana i tinejdžerska nesposobnost komuniciranja - kako među sobom, tako i s onima koji bi im možda mogli pomoći - te osjećaj da ih nitko ionako neće razumjeti.

Mnoge je gledatelje - posebice one odrasle (čak i mene) - u seriji malo iritirala 'fora s kasetama'. Kud je Hannah baš našla snimati audiokasete u doba kada je sve to mogla lijepo napraviti s 13 MP3 datoteka koje je potom mogla razaslati e-mailom. Što je to? Nekakva finta uz pomoć koje je stvorena drama i u knjizi i u seriji? Djelomično, da. Ima u tome malo retro-preseravanja, vjerojatno povezanog s dobi autora romana i njegovom nostalgijom za 'boljim vremenima' (premda nije jasno zašto bi itko bio nostalgičan za višestruko faličnom tehnologijom audiokaseta), a postoji i činjenica da onda cijela priča ne bi bila tako dramatična i ne bismo imali razloga za tim da glavnog junaka Claya pratimo čitavih trinaest epizoda dok lunja svojim gradićem sa slušalicama na ušima i obilazi mjesta koja Hannah spominje. No postoje za korištenje kaseta i drugi razlozi - ne nužno racionalni i odmah shvatljivi. Kao što Hannah kaže na početku svojeg izlaganja, nije htjela da slušanje njezinih priča bude lako. Zato ga je snimila na kasete i uz njega priložila zemljopisnu kartu na papiru, a ne fajl s Goole Mapsa. Ništa, naime, u tinejdžerskim pokušajima komunikacije nije jednostavno, u svojoj su dobi i psihičkom stanju mnogo skloniji kompliciranju u prenošenju poruka jer im je ono što proživljavaju i samima vrlo teško razumljivo i komplicirano. Možda odande i odluka da se sve ispriča na kasetama.

Neki će gledatelji sigurno primijetiti da u seriji neprekidno svira neka glazba - često glazba iz doba u koje glavni junaci serije nisu još bili ni u TRIDESETGODIŠNJEM planu (Joy Division, na primjer) - i to je također jedan moment koji bi odraslim gledateljima mogao ići na živce. Stalno netko nešto pjeva, cvili i nariče u pozadini, kao da nitko ne može ni na zahod otići bez soundtracka. No i to valja promatrati u kontekstu. Ovo je priča o tinejdžerima. Sjetite se samo sebe u toj dobi - svaka vam je pjesma nešto značila i sve što vam se događalo povezivali ste s nekom pjesmom. Uvijek ste pronalazili neku koja je baš o vama. Osim toga, riječ je o zaštitnom znaku gotovo svih serija o tinejdžerima i za tinejdžere - sigurno u tome, ako želimo biti cinični, ima i marketinških pokušaja bolje prodaje nekih stvari na servisima za preuzimanje glazbe - ali činjenica jest da glazba tinejdžerima obično znači mnogo više nego prosječnoj odrasloj osobi. Prastare stvari, kao onaj gore spomenuti Joy Division, uvrštene su tu pak s dobrim razlogom. Sjetimo se, naime, kako je završio život pjevača tog benda.

No nakon što smo se pozabavili prigovorima seriji, vratimo se onome zbog čega je dobra i zbog čega biste je trebali pogledati čak i ako niste tinejdžer. Jedna od najalarmantijih tema kojom se ova serija bavi jest nasilje među vršnjacima. Pritom obuhvaća razne oblike tog nasilja - od onog naizgled bezazlenog, kao što je širenje tračeva i nelaskavih fotografija putem društvenih medija, pa sve do vrlo ozbiljnih oblika fizičkog nasilja. U Hanninih trinaest razloga, istina je, ubrajaju se i neke situacije na koje neki drugi tinejdžer možda uopće ne bi reagirao, a većina bi odraslih odmahnula rukom uz riječi: 'Pusti budale', no serija jako fino pokazuje kako takve stvari ipak mogu proizvesti razorne učinke. Osim toga, u Hanninu slučaju izvrsno je opisan efekt lavine koji se često događa u takvim situacijama. Prvo te ogovaraju, a onda se to zahukta i na kraju ti se na glavu sruče toliki problemi da bi se s njima teško nosio i netko mnogo zreliji i odrasliji od tebe. 

Roditeljima koji trenutačno u obitelji imaju tinejdžere serija će sigurno biti uznemirujuća i zbog toga što prikazuje koliko su mladi u toj dobi nespremni i nesposobni za otvorenu komunikaciju sa svojim obiteljima čak i u slučajevima kada su te obitelji krasne, dobre, pune ljubavi i razumijevanja. Svi mislimo da nam naša djeca 'mogu reći sve', ali ako se prisjetimo vlastite mladosti, i sami ćemo se sjetiti da NISMO bili ni potpuno iskreni ni potpuno otvoreni prema roditeljima. Nismo im sve govorili. Nismo željeli, nismo mogli, nismo mislili da će nas shvatiti. Taj gotovo nepremostivi jaz između roditelja i djece možda je najdepresivniji aspekt Hannine priče jer će svatko tko njezin život promatra sa strane zaključiti da su joj roditelji - iako nipošto savršeni - bili dobri ljudi puni razumijevanja i da su joj, samo da je nešto rekla, mogli spasiti život. Ali nije im dopustila ni da pokušaju.

Na kraju i one uobičajene stvari. Serija je sjajno snimljena, mladi glumci u njoj VRLO pristojno glume (neki čak i fantastično), a priča se razvija tako da će vas sigurno 'navući' na halapljivo gutanje epizode za epizodom. Nemojte se zato dati sitnim prigovorima svojeg odraslog uma o 'tinejdžerskim preseravanjima', 'vidio bih ja njih da imaju STVARNE probleme', 'dođi u Hrvatsku pa vidi kako je kad ti roditelji nemaju posla ni novaca' i sličnim ciničnim prigovorima. Mladima o kojima ova serija govori opisani su problemi stvarni koliko god nama smiješni izgledaju - i mogu završiti katastrofalno. Prepustite se zato ovom sjajnom opisu života srednjoškolaca i nemojte se iznenaditi ako vas nakon završetka zadnje epizode ostavi pod dubokim dojmom. Zbog toga je i tako dobar - jer istina je da je pubertet svima, svugdje i u svakoj situaciji barem donekle bolan.