Svi mi koji smo početkom dvijetisućitih obožavali 'Gilmoreice' čekali smo nastavak njihove priče kao ozebli sunce. Nije to bilo samo patetično iščekivanje fanova koji se nikako ne mogu pomiriti s time da je njihova omiljena serija došla svojem kraju. A, ne. Fanovi Lorelai i Rory Gilmore imali su još jedan dodatni razlog da se osjećaju zakinutima. Autorica serije Amy Sherman-Palladino, naime, nije u izvornoj rundi uspjela dovršiti seriju onako kako je htjela. Pregovori s produkcijskom kućom koja je snimala seriju izjalovili su se, zadnju sezonu napisao je netko drugi i svi mi koji smo obožavali 'Gilmoreice' znali smo da serija nije završila onako kako je trebala, onako kako je Amy bila zamislila još na njezinu početku. Godinama su se pričali razni mitovi o tome koje su trebale biti te famozne četiri riječi kojima je serija trebala završiti, ali većina nas je ionako znala koje su to riječi. Neću sada spojlati, ali tko zna, zna.

Devet godina nakon završetka originalne serije, u kojem su se Luke i Lorelai pomirili, a Rory rekla sudbonosno NE Loganu e da bi se kao politička reporterka uputila u praćenje kampanje Baracka Obame, Netflix je Amy Sherman-Palladino dao priliku da ipak završi sagu o Gilmoreicama s te legendarne četiri riječi, i ona je to učinila. Postoji, međutim, jedna velika razlika između ta dva završetka. Devet godina je devet godina. Te četiri riječi sada su, na kraju ove 'dodatne' sezone, od 'Gilmoreica' učinile potpuno drugačiju seriju nego što bi bila da je tako završila 2007.

Da je serija 2007. završila s te četiri riječi, bila bi to, kako je i Sherman-Palladino željela, priča o ponavljanju povijesti, o početku još jednog ciklusa neostvarenih potencijala zbog neočekivanih životnih događaja, pomalo fatalistički, ma koliko šarmantan epić o jabuci koja ne pada daleko od stabla, koliko god djedovine se u nju uložilo i na koliko je se god Ivy league sveučilišta poslalo. Devet godina poslije, završetak s te četiri riječi ima mnogo težu gorčinu u okusu - on se, naime, događa nakon što je Rory Gilmore pokušala ostvariti sve svoje potencijale i nakon što ni u čemu nije uspjela. Da je serija tako završila 2007., bila bi obilježena sentimentom 'a mogla je još...'. Ovako ispada da ništa nije mogla. To je ona malo mračnija, manje šarmantna i ne toliko šarena strana nostalgije koja nas je sve privukla ovome nastavku kultne serije.

U čemu je, dakle, stvar? Devet godina nakon zadnje epizode 'regularne' priče o Gilmoreicama, Lorelai i dalje živi u Stars Hollowu, utopijskom malom gradiću u američkom Connecticutu, gradiću koji je sa svojim fascinantno čudačkim stanovnicima još u originalnoj seriji bio potpuno odcijepljen od realnosti pravih američkih gradića, pa mu i u ovom nastavku opraštamo što je ostao takav i što, za razliku od takvih 'starinskih', nostalgičnih mjesta po Americi, 2016. nema svaki drugi izlog ukrašen Trumpovim predizbornim plakatom. Lorelai živi s Lukeom, nisu vjenčani, nemaju djece i iako su pred kraj 'regularne' serije razgovarali o tome, čini se da je taj razgovor bio na pauzi zadnjih devet godina. Rory je, pak, upravo iselila iz svojeg stana u Brooklynu (jer si ga ne može priuštiti) i živi nomadski - malo posjećuje majku u Stars Hollowu, malo spava kod šulkolegice Paris u njezinoj raskošnoj kući u New Yorku, a malo leti avionom u London, gdje se sprema pisati biografiju neke poremećene slavne žene, ali i redovito odsjeda kod bivšega dečka Logana, sada zaručenog za Odette, koja pak živi u Parizu. Rory je Loganu ljubavnica, on joj plaća karte za učestalo prelijetanje oceana, a najmlađa Gilmoreica najbolje ne stoji ni profesionalno - imala je nekoliko uspjelih članaka u New Yorkeru i na još nekoliko mjesta, obećavaju joj intervju u Conde Nastu, ali zapravo joj nikako ne ide. Najveća promjena u životu Gilmoreica je, međutim, ipak, smrt patrijarha Richarda, Lorelaina oca i muža legendarne Emily Gilmore. Taj je događaj možda i najplodnija okosnica ovog nastavka Gilmoreica, jer se kroza nj uspijeva provući neki rast u liku Lorelai i Emily. Pitanje je samo što bi bilo da glumac Richard Hermann nije u međuvremenu doista preminuo i tako autorima nametnuo taj narativ.

Sve četiri epizode novih Gilmoreica ispunjene su ultrašarmantnim, šarolikim i duhovitim momentima u kojima se pojavljuje većina obožavanih likova iz originalne serije. Meni omiljeni Kirk i dalje je prekrasno sumanut, snima još gore kratke filmove, pokušava zaraditi lokalnom varijantom Ubera koju naziva Ooohber i ima prasence kao kućnog ljubimca, divno antipatični Michel i ovdje je, kao i u originalnoj seriji, prisutan više-manje samo kao začin, ali vrlo ugodan i potreban, pojavljuju se i sva tri Roryna bivša dečka, iako nijedan osim Logana ni s kakvom vidljivom svrhom osim da razveseli obožavatelje, Melissa McCarthy kao Sookie prisutna je u kadru tek nekoliko minuta na samom kraju serije, ali zato ima zgodno bizarnu priču o tome zašto je nema, Miss Patty iz baletne škole izgubila je otprilike sto pedeset kilograma i gotovo je neprepoznatljiva, Paris je divno uspješna i neurotična kao i uvijek, iako ima jedan potpuno debilan freak-out u zahodu privatne škole Chilton nakon što spazi nekadašnjeg kolegu Tristana... Sve su to likovi i trenuci u kojima će svaki pravi obožavatelj Gilmoreica bez ikakve sumnje uživati, ali velika većina njihovih pojavljivanja nema apsolutno nikakvog drugog smisla - niti posebno pridonose općenitoj priči o Lorelai i Rory, niti njihove priče samostalno imaju ikakvog značaja za cijeli gilmoreovski univerzum.

Posebno bizaran dodatak cijeloj priči jest uvođenje mjuzikla koji Taylor piše za ljetnu svečanost u Stars Hollowu, a koji nema ama baš nikakvog smisla, osim što se njime u 'Gilmoreice' uvodi nekoliko likova koje je Amy Sherman-Palladino vodila u svojem drugom TV-serijskom projektu 'Bunheads', a pomalo je nejasna i epizoda u kojoj Lorelai odlazi na planinarenje po uzoru na knjigu 'Wild' e da bi tako stekla neke uvide i razriješila svoje životne dvojbe. Ta dva krupnija 'kraka' u priči o Gilmoreicama osobno su mi djelovala kao filleri, odnosno kao nešto 'zgodno' što su autori ubacili u projekt zato što s ostatkom nisu znali popuniti šest sati. O segmentu u kojem Rory s Loganom i njegovom 'Brigadom života i smrti' divlja po Stars Hollowu u nekakvoj steampunk fantaziji i obradu Beatlesa, ne bih mogla reći čak ni to. To je apsolutno najgluplji i najbespotrebniji dio cijele priče i jedino kako si ga mogu protumačiti jest naklonošću Amy Sherman-Palladino vrsti šešira koju nose u tim scenama.

Moguće je, međutim, i da sam u krivu. Moguće je da se svim tim ficlekima pa i bizarnim slijepim rukavcima priče nastojalo u cijelu storiju ubaciti malo vrckavog šarma i obožavateljsku nostalgiju obojiti s malo više pozitive jer u onoj osnovnoj priči, u onome što je ovaj novi nastavak 'Gilmoreica' zapravo ispričao - i nema nekog pretjeranog veselja. Rory je u glibu i zbrci svojih neispunjenih potencijala nakon brojnih propalih pokušaja - i osobno i profesionalno, Lorelai kao da je devet godina tapkala na mjestu - također i osobno i profesionalno, Emily je prisiljena na suočavanje s ispraznošću svojeg high-society života zato što joj je umro suprug i partner s kojim je dijelila zadnjih 50 godina, a na kraju se sve - upravo s one četiri riječi s kojima je Amy Sherman-Palladino htjela završiti originalnu seriju - vraća na početak i na situaciju koja ti govori: 'Možeš ti rasti i razvijati se, biti originalna i svoja, pokušavati i školovati se, ići za svojim snovima - na kraju ćeš i opet završiti isto.' I to ne samo u slučaju Rory. I Lorelai će se opet naći u istoj financijsko-obiteljskoj situaciji kao na početku prve sezone originalne serije. Emily će i dalje na isti način kupovati obiteljsko zajedništvo. Lane će, unatoč svim svojim pankerskim gitarijadama, ipak voditi maminu staretinarnicu. Christopher će na kraju ipak raditi za svojeg oca.

Gilmoreicama je, dakle, itekako bilo potrebno jako puno šarenih lampiončića, čudaka iz malog američkog gradića, bizarnih mjuzikala i Kirkovih prasića. Jer to je nostalgija koju su fanovi priželjkivali. I uz nju će malo lakše progutati mnogo manje šarmantan, pravi epilog o Gilmoreicama - četiri riječi koje će ih, devet godina nakon pustih pokušaja i pogrešaka, vratiti na isto mjesto.