Edmund Burke je rekao da je jedina stvar koja je potrebna za pobjedu zla to da dobri ljudi ne čine ništa. Republika Hrvatska možda nije jedini, ali je definitivno jedan od ilustrativnih primjera te tvrdnje. Postoji nešto manje od trideset godina, za svojeg postojanja nije napredovala gotovo ni u čemu osim u stvarima u kojima se napredak događa po inerciji, na leđima nosi težak teret više desetljeća korupcije i privrednog kriminala koji uopće nije kažnjavan, nego je praktički i nagrađivan, a o tome koliko je plodonosna za život govori i to da joj se broj stanovnika sve više i brže smanjuje jer rijetko tko ovdje vidi neku razumnu perspektivu osim umirovljeničke tjelovježbe skakanjem u kontejnere.

Pa opet, kada valja ustati protiv korupcije i prosvjedovati zbog kršenja radničkih i ljudskih prava - odaziv je malen. Uz nekoliko časnih iznimaka, na okupljanjima i prosvjedima čija su tema takvi problemi rijetko se kada pojavljuje neki zamjetniji broj ljudi.

Dokumentarni film 'Odgođena revolucija', koji od jučer igra u kinu 'Europa', ne daje odgovor na pitanje zašto je tome tako, iako na početku scenaristica Martina Globočnik govori o svojem bratu, koji je već dugo godina nezaposlen i koji više 'nema snage jednim odlučnim potezom srušiti zidove koji su se podigli oko njega'. Ta rečenica poput sjene lebdi nad cijelim filmom, iako se on zapravo ne bavi time, nego govori o onima koji ipak pronalaze snage i koji prosveduju, koji su aktivni. No njih je u ovome filmu četvoro-petoro, a pribroje li im se oni koje uz njih viđamo u više od jednog prizora prosvjeda, možda bi ih u cijelom dokumentarcu nabrojali par desetaka. Teško je točno procijeniti koliko ih je u cijeloj Hrvatskoj, ali očito ne mnogo.

Autorice ovog dokumentarca (osim Martine Globočnik tu i je redateljica Vlatka Vorkapić) za svoju su priču o ljudima koji ipak pokušavaju nekako dići glas protiv nepravednog sustava odabrale četvoro ljudi s različitim motivacijama. Ustvari, možda je nepošteno reći da su im motivacije potpuno različite jer svi uviđaju abnormalnost i zlo protiv kojega se bore, no svatko je u toj priči završio iz nešto drugačijeg neposrednog povoda. Jedna je Đurđa Grozaj, žena koja je svojedobno radila u tekstilnoj firmi 'Kamensko' pa se onda zajedno s tisućama svojih kolegica našla na cesti kada su 'Kamensko' otjerali u stečaj zbog privlačne lokacije nekretnine u kojoj se nalazilo. Drugi je Marko Milošević, aktivist političke stranke Radnička fronta, čija svrha postojanja i jest upozoravanje na perverzije političkog i ekonomskog sustava koji zovemo kapitalizmom, a koji je u Republici Hrvatskoj još malo kriminalniji nego drugdje. Treća je Iva Anzulović, novinarka koja se zadnjih pet-šest godina bavi istraživanjem gospodarskog kriminala i pisanjem o tome za razne portale, ali i osoba koja se bila prvo pokušala kandidirati za predsjednicu, a zatim se pridružila Živom zidu. Četvrti protagonist filma, Vladimir Demetrović, nažalost nije doživio njegovu premijeru jer je preminuo u rujnu 2017., a kao bivši direktor holdinga Gavrilović upozoravao je na malverzacije u pretvorbi tog poduzeća.

Neki su se junaci ovoga dokumentarca, dakle, u aktivističkoj ulozi našli zato što ih je na to natjerala osobna nevolja, neki zato što su politički idealisti, neke je na to nagnala profesionalna novinarska znatiželja, a neke šok nad podacima koje su dobili zahvaljujući tome što su bili relativno blizu konkretnoj manifestaciji nepravde. Svi su oni, dakako, i različite osobe, što film i prikazuje u kratkim umetcima iz njihovih privatnih života, a iako nitko od njih nije ni u kakvoj povlaštenoj poziciji i nitko ne pliva u lovi (upravo suprotno), ne žive svi baš ni u jednakim ekonomskim i socijalnim prilikama. Osim što su svi redom, baremu u odnosu na one koji se šepure po televizijama kao vođe ovog naroda, siromašni i institucionalno nemoćni. Film to i jako lijepo kontrastira, svako malo između dijelova priče o aktivizmu naših glavnih junaka ubacujući snimke grejtest hitova naših sadašnjih i bivših državnih čelnika.

'Odgođena revolucija' možda nije u svakoj svojoj minuti jednako spretna i ritmična, ponekad se zadržava na detaljima, slučajevima i ljudima koje nedovoljno predstavlja i objašnjava (očito ne računajući na različite razine informiranosti svojih potencijalnih gledatelja), ali je unatoč tome vrlo upečatljiva i do neke mjere potresna. Njezini glavni junaci, iako bi trebali biti nadahnuće i potaknuti nas na to da i sami uvidimo nepravdu koja nam visi nad glavom i kao svoje žrtve potpuno nasumično bira pojedine skupine običnih ljudi - ipak na kraju izgledaju kao borci s vjetrenjačama jer uz svaku njihovu malu pobjedu - a ima ih - dolazi i ona sjenka s početka priče: više stotina tisuća nezaposlenih i utučenih koji nemaju snage za jedan odlučan potez.

Autorice nam pokušavaju reći da bismo se morali ugledati na ovih nekoliko dobrih ljudi koji se svim silama trude ne dopustiti zlu da pobijedi, ali njihova je malobrojnost i usamljenost u nekim prizorima filma toliko depresivna da je na trenutke čak fizički bolna. Umjesto ljutnje, koja možda ponekad jest destruktivna, ali nagoni na akciju, na kraju vam filma ponajviše ostaje tuga - tuga zbog toga što se ovih četvoro praktički sami bore za četiri milijuna, a četiri milijuna spušta glavu, bojeći se samo da im sutra ne bi bilo još gore.

A sutra će sigurno biti gore. Ovaj nam film to izravno ne poručuje, ali jasno je to iz svih premisa koje postavlja, iz svih priča koje nam je ispričao bez konačnog svršetka, ali s onim dijelom u kojem kao da se gledatelju prepušta da odabere uvjete u kojima će se odviti nastavak. Ako budemo i dalje šutjeli pognute glave i bojali se toga da će nam biti još gore, doista će nam biti još gore. I da, shvatljivo je da nitko ne voli marširati i vikati po ulicama, naravno da je ljudski samo željeti mirno odživjeti svoj život bez potrebe za političkim ili bilo kakvim aktivizmom. No zadnjih tridesetak godina jasno nam govore da, nažalost, nemamo taj luksuz. Ovaj je film samo još jedna ilustracija te istine.