Dvije stvari morate znati prije nego što odete gledati film 'Smrt Staljina'. Prva je ta da film nije snimljen po povijesnim svjedočanstvima, dokumentima, biografijama niti ičemu sličnom, nego prema grafičkom romanu Fabiena Nuryja i Thierryja Robina. Time ne želim reći da je grafički roman nekakav manje vrijedan predložak ili manje vjerodostojan izvor - dapače, Fabien Nury podosta se potrudio proučiti stvarne događaje nakon Staljinove smrti - nego želim reći da to nije fokus ni filma ni grafičkog romana. Fokus su likovi, njihovo ponašanje i mračni apsurdni njihovih postupaka, koji nas neprekidno tjeraju na smijanje, iako je tema ozbiljna.

Druga stvar koju morate znati jest to da je autor filma - redatelj i koscenarist - Armando Iannucci, jedan od najjačih filmskih i televizijskih satirista današnjice, autor HBO-ove serije 'Potpredsjednica', britanske serije 'The Thick of It' i filma 'In the Loop', u kojima se poprilično brutalno bavi suvremenom politikom i političarima. Iannucci je autor čije su likove i zaplete u političkim satirama nekada znali nazivati pretjeranima ili karikiranima, ali to više nitko ne čini, posebice otkad su gotovo navlas identične karikature diljem svijeta zauzele čelne položaje.

S te dvije stvari na umu - porijeklom scenarija za film 'Smrt Staljina' i pedigreom njegova autora - nećete se u kinu zabezeknuti pred platnom, pitajući se zašto se ljudi koji vam prolaze pred očima jednog trenutka ponašaju kao najveći povijesni mutikaše i krvnici, a sljedećeg kao ćaknuti cirkusanti.

Priča je više.-manje poznata i, ruku na srce, gotovo pa ispričana samim naslovom. Početkom 1953. godine, baš negdje u ovo predproljetno vrijeme, Josif Visarionovič Staljin iznenada umire u svojoj dači, u rukama držeći ploču sa snimkom koncerta klasične glazbe i papirić s neprijateljski intoniranom porukom pijanistice koja je svirala na tom koncertu. Koncert se zbog Staljinove želje da posluša snimku morao održati dvaput, ali to nije razlog zbog kojeg je bijesna na Voljenog Vođu. Dotični je, naime, dao 'ukloniti' i pogubiti njezina oca i brata, kao što je, uostalom, učinio s masom drugih žitelja Sovjetskog Saveza za svoje vladavine. Svi znamo kakva je njuška bio Staljin.

No uglavnom, nakon što Staljine otegne papke u dači, usput za sobom ostavljajući abnormalno veliku lokvu mokraće na tepihu, na mjesto zbivanja stižu njegovi najbliži suradnici - Hruščov, Berija, Maljenkov, Molotov i drugi te odmah nastaje makljaža oko toga kako će se Staljinova moć rasporediti među njima. Počinju se gložiti već oko gluposti kao što je ona kamo tko treba kleknuti da bi podigli Staljinovo tijelo s poda i koga će dopasti najmanje zapišano mjesto, no kako vrijeme prolazi, kako se približava Vođin sprovod, kako na scenu stupaju Staljinova djeca i kako postaje razvidno da su mnogi jedva čekali takvu priliku - nadmetanja postaju ozbiljnija i krvavija, a Staljinovi suradnici razotkrivaju se kao sve jedan gad do gada.

Taj kratki sažetak iz prethodnog odlomka nikome nije ništa novo. Svi znaju da je Staljin bio okružen facama koje su mu, ako ništa drugo, godinama omogućivale da čini ono što je činio i da takvi ljudi zacijelo nisu bili sveci koji su nakon njegove smrti sve prepustili pravdi, istini i institucijama koje rade svoj posao. Ono što je, međutim, Iannucci učinio s ovim filmom jest da ih je pustio da se razigraju, da jedan s drugim razgovaraju vlastitim jezikom. Ovo zadnje čak je i doslovno točno jer svaki glumac u filmu govori točno onakvim naglaskom kako govori u životu, pa nemamo onih glupih generički hollywoodsko-ruskih naglasaka, nego, primjerice, Hruščov govori kao rođeni Newyorčanin Steve Buschemi, Berija kao visokoobrazovani britanac Simon Russell Beale, feldmaršal Žukov ima jorkširski naglasak isto kao i Jason Isaac i to samo po sebi ne samo što pridonosi komičnom efektu, nego i oslobađa glumce da što prirodnije pristupe svojim likovima. I bogme su rasturili. Gledajući njihove igre moći i borbe za prevlast jednoga nad drugim (uglavnom je riječ o igri Hruščova i Berije) nećete se samo smijati, nego doista dobiti i dosta interesantan uvid u sve ono što stoji iza toga da netko postane takva osoba - osoba koja je spremna zbog moći i položaja čak, kao što je to učinio Molotov, žrtvovati vlastitu suprugu.

Ne sasvim neprimjetna, iako ne baš i pregolema mana filma jest to što se onda dosta samozadovoljno valja u tim svojim brzinskim, okrutnim, jezičavim te istodobno smiješnim i zastrašujućim dijalozima, što negdje u sredini filma postaje pomalo zamorno. Osim toga, kao i u svim političkim satirama koje je dosad snimao, Iannucci i u ovoj - iako je vremenski odmaknuta od današnjice - zapravo govori i o politici danas. No dok mu u svim ostalim djelima koje je dosad pustio pred gledatelje to sjajno uspijeva, ovdje kao da se ta ekstrapolacija na trenutke gubi u čistom banteru i pokušaju zezancije s tipičnim 'sovjetskim' momentima.

Ono što je, međutim, u filmu istodobno i najbolje i najgore jest to da ćete se uza sav smijeh - a povoda za smijeh itekako ima - stalno osjećati nelagodno. Iannucci će vas natjerati da gledate ljude sa svim njihovim vrlinama, manama i osobinama koje vas nagone na smijeh, a onda će u sljedećem trenutku te iste osobe izvući pištolj iz džepa i nekoga upucati, ali ne u čudesno obojanom kadru kao kod Tarantina, nego u događaju za koji znate da se doista zbio. Podsjetit će vas i tko su ljudi kojima se smijete, za koje navijate i koje, kao što je slučaj kod Nikite Hruščova, smatrate reformatorima. Zanimljiv je taj efekt Iannucijeve satire, neugodan, ali bez ikakve sumnje zanimljiv. Vidjet ćemo hoće li gledatelje privući u kina ili ih odande odbiti.