Negdje na pola filma 'Comic Sans' palo mi je na pamet da je ekranizacija priče koja mi se upravo odvija pred očima zapravo mokri san svakog urbanog trideset-i-nešto-godišnjaka na ovim prostorima. U film su, naime, njegovi autori istovarili priču o jednom liku takvog demografskog profila (zove se Alan i glumi ga Janko Popović Volarić) koji u jednom trenutku - zapravo, u seriji nanizanih trenutaka ograničenih jutarnjim alarmom na mobitelu - pukne zbog žene i onda upadne u manično-depresivnu spiralu koja nije nimalo zabavna za proživljavanje, ali je turbocool za prepričavanje. Pije, puši, ne spava, šmrče, skače na kćerkice poslovnih partnera i kolega, tuče se, razvaljuje svoj pažljivo dizajniran, prelijep stan i tako, sav je u điru koji momci njegovih godina i profila vole poslije, kada se smire, prepričavati riječima: 'E, stari, puk'o sam k'o kokica.'

Taj prvi dio, u kojem naš glavni junak Alan puca k'o kokica i izvodi koloplet svinjarija po gradu i svijetu, ujedno je glavna mana filma 'Comic Sans'. Nije loš - dapače - no malo je kao neka prerazvučena ekspozicija. Predugo traje. Dobrodošli su zato ulet Alenove mame (Alma Prica), koja u njegovo nizanje seksanja s bivšim curama, opijanja i ostalih autodestruktivnih rekreacija ulijeće taman u onim trenucima kada se gledatelj zapita: 'Dobro, koji je ovom liku đavo?', pa i sama postavi slično pitanje. Isto tako, kada Alan totalno pretjera, dobije po njonji i susjedima priredi cjelonoćnu reprodukciju Mišinog 'drugi joj raspliće kosu' - opet se pojavi mama i natjera ga da s otuđenim si ocem ode na Vis radi sprovoda i ostavinske rasprave upravo preminule obiteljske prijateljice koja je Alana čuvala u djetinjstvu.

Od toga trenutka počinje prava zabava i sve ono zbog čega mi se svidio 'Comic Sans'. Nije, rekoh, loš ni prije toga, ali cijela ta pijem-pušim-studentice-rušim ekspozicija Alanova sloma živaca malo je predugačka i na trenutke se čini da i redatelj i glavni glumac u njoj malo previše uživaju. Vjerojatno su u to pretočili i sjećanja na neka osobna iskustva iz iste rubrike pa im je poslije bilo žao rezuckati suvišne momente, no moguće je i da se varam. Nije ni važno. Mogao je, uglavnom, taj prvi dio trajati kraće. Nisam štopala, ali čini mi se da traje 45 minuta, a mogao je brat bratu stati u dvadeset.

No pet minuta nakon što je Alan sa svojim ocem, umjetnikom Brunom (glumi ga Zlatko Burić) pošao put Visa, sve sam im oprostila. Kemija između Zlatka Burića i Janka Popovića Volarića toliko je sjajna, uvjerljiva i životno smiješna da me uveseljavala i samo dok su sjedili u automobilu i vozili se prema moru s pregolemim aparatom za kavu u Alanovu krilu. A kada se Bruno prvi put zaustavio uz jednu uvalu da bi pokupio komad naplavljenog drveta u obliku ugora (jer od takvih komada drveta izrađuje ukrasne ribe), a Alan jurnuo za njim, nadrkano urlajući: 'Kaj će ti sad to?', bila sam kupljena. Bila je to dinamika oca i sina - ma koliko otuđenih tijekom godina razdvojenog života - koju sam prepoznala iz života. Ona dinamika u kojoj svaki pozorniji promatrač vidi i tragediju i komediju, i naslagane godine ljutnje i zamjeranja, ali i godine bliskosti zbog koje ne postoje momenti stida ili suzdržavanja. To je dinamika iz koje se mogu napraviti i komorne komedije u kazalištu - one u kojima, štajaznam, dva lika igraju šnaps pa se petsto puta posvađaju na supersmiješne načine, a mi usput o njima štošta saznamo, ali ovdje je, eto, pretočena u film.

Nije to film koji govori o nečemu strašno važnom na globalnoj ili regionalnoj razini, kao što to filmovi koji se snimaju na ovim prostorima dosta često silno žele. Nije čak ni riječ o nekom strašno originalnom i predubokom filozofskom razmatranju međuljudskih odnosa i života, to je zabavan film o putovanju jednog sje*anog sina s jednim sje*anim ocem, o putovanju na kojem će jedan drugoga dovesti u preko nekoliko sitnijih i krupnijih nevolja, koje se kreću od vožnje na rasklimanom biciklu pa do samovanja i čekanja spasa na pučinskom otoku. To je duhovit film u kojem duhovitost ne proizlazi ni iz britkih replika ni iz slapstick gegova, nego iz svakodnevnih, životnih situacija začinjenih dvojicom dobrih, pametnih, ali suštinski raštimanih ljudi. To je i film o zbližavanju oca i sina, ali bez dirljivih prizora padanja u zagrljaj i sličnih ljigotina. To je i film o odrastanju, ali bez mudrih poruka o tome kako bi se trebalo živjeti. To je film u kojem otac glavnoga lika pogrešno protumači značenje naziva fonta Comic Sans pa zaključi da to znači 'bez humora, bez zajebancije', a sve što njegov sin i on pod tom egidom dožive ispadne smješnije od bilo kakve namjerne zajebancije.

Nevio Marasović mi je još od filma 'The Show Must Go On' djelovao kao redatelj koji želi snimati uzbudljive, zanimljive, zabavne filmove. 'Comic Sansom' je to i učinio jer ovo je definitivno najzabavniji domaći film koji sam gledala u zadnjih 'ohohoho' godina. A ako je u tom filmu i bilo nekih kikseva i razvučenih dijelova (što jest), potpuno ih je izbrisala međuigra Janka Popovića Volarića i Zlatka Burića. Bolje odglumljeni, doživljeni i dočarani odnos između dva lika na domaćem filmu nisam vidjela nikad.