Samo cinici srca kamenog neće se zaljubiti barem u jedan kadar, jednu scenu, jedan lik, jednu boju koja obasjava stan glavne junakinje u filmu 'Oblik vode' Guillerma Del Tora. Nježna vam dušica, bez obzira na to s koliko ste je slojeva čvrste zaštite prekrili, mora zapjevati kada vas ovaj film transportira u istodobno romantičan i pomalo raspadajući svijet B-filmova i horor stripova iz nekih prošlih vremena. Prepoznat ćete ih odmah - zlikovci ondje lamaću električnim pendrecima pred savršeno izglačanim odijelima, izopćenici zlatnog srca žive u šarolikoj velegradskoj prljavštini iznad otrcanih kinodvorana, a u borbi između dobra i zla nema sivih zona, nema dvojbi, nema preklapanja. Sve je jasno. 

Jasna je zbog toga i svekolika opčinjenost ovim filmom, koja mu je vjerojatno i zaradila hrpetinu nominacija za ovogodišnjeg Oskara. Prelijep je to film, vizualno maštovit, apsolutno ga se isplati pogledati na velikom ekranu, a njegove plemenite ideje zavest će vas gotovo do te mjere da će vam biti bed izreći bilo kakvu kritiku. 

Gotovo do te mjere.

Unatoč svemu gore napisanom, naime, negdje na pola filma uhvatila sam se kako se pitam: 'I to je to? Oko toga su svi pali u totalan amok?' Jest, ono što nam film govori lijepo je, plemenito i važno, čini to povrh svega na jedan doista šarmantan način, ali isto tako - čini to suptilnošću ojačeg pneumatskog čekića. Svakih pet minuta i kao da smo prvašići koji još pošteno ne znaju abecedu. 

Priča filma, doduše, jest donekle nesvakidašnja - ako nesvakidašnjim smatrate preslikavanje raznih stripovskih i bajkovitih elemenata, od Čudovišta iz Crne lagune do Princeze i žapca. Tamo negdje na samom početku šezdesetih godina u Baltimoreu, mlada čistačica Elisa (Sally Hawkins) radi u noćnoj smjeni neke mračne, velike korporacije koja se zove OCCAM (što vjerojatno ima neke veze s britvom), a danju živi u neobičnom, trošnom malom stanu povrh jednako tako trošnog kina. Elisa je nijema, odnosno, ne može govoriti jer su je još kao novorođenče pronašli u rijeci teško oštećenih glasnica pa se sa svijetom oko sebe sporazumijeva znakovnim jezikom. Najbolji su joj prijatelji susjed Giles (fenomenalni Richard Jenkins, koji je možda najzanimljiviji i najslojevitiji lik u filmu) i kolegica Zelda (također izvrsna Octavia Spencer, ali ukalupljena u možda suviše stereotipan lik lajave i šaljive sidekick afroamerikanke). Giles je vremešni slikar koji se bavi slikanjem reklama, gledanjem starih mjuzikla na televiziji, uzgojem mačaka i tihom patnjom za konobarom u obližnjoj zalogajnici. Zelda je pak žena iz radničke klase koja stalno priča smiješne priče o svojem beskorisnom suprugu i nerijetko služi kao Elisin tumač u komunikaciji sa svijetom.

Del Torro je lijepo i s nježnošću opisao sva tri lika, ali već i po samoj činjenici da je riječ o trojcu nijeme mlade žene, crnkinje i starijeg gaya odmah je jasno da nam želi pričati o 'drugima' i 'drugačijima'. Vizualni efekti kojima to podvlači, iako su majstorski i sjajno izvedeni, gotovo i nisu potrebni da bi se prenijela ta poruka. Elisa, Giles i Zelda gotovo uvijek obitavaju u mraku, po noći, pod umjetnom rasvjetom i u pomalo raspadajućim interijerima korporacijskih hodnika ili stare stambene zgrade nad kinodvoranom. Kada se i nađu na jasnom danjem svjetlu, to je obično popraćeno nekim osobnim porazom i razočaranjem, kao u slučaju Gilesa i njegovih pokušaja da povrati nekadašnju karijeru u oglašivačkoj industriji ili da se sprijatelji s konobarom u zalogajnici na kojeg je bacio oko. 

No prava drama o drugima i drugačijima počinje tek kada Elisa i Zelda u korporaciji čije zahode, hodnike, urede i laboratorije čiste susretnu čudesnog vodozemca. Biće je to koje su njihovi poslodavci zarobili negdje u amazonskim dubinama i koje sada drže zarobljeno u bazenu jednog laboratorija, vršeći nad njim neke brutalne eksperimente. Vodozemca susreću kad im šefovi narede da očiste laboratorij nakon incidenta u kojem je ovaj napao šefa osiguranja, svirepog Richarda Stricklanda (Michael Shannon), odgrizavši mu pritom dva prsta s ruke. Stricklanda su Elisa i Zelda upoznale već i prije, dok su čistile zahod i dok im se hvalio svojim modernim električnim pendrekom, koji se inače koristi za discipliniranje stoke. Ni ovdje, dakle, nema nikakvog prostora za interpretacije i slojevite doživljaje. Glavni je negativac vrlo vješto okarakteriziran u nekoliko poteza, ali odmah znamo i to da nas do kraja filma ama baš ničime neće iznenaditi niti dovesti u pitanje bilo koju početnu pretpostavku koju imamo o njemu.

Jedan od najšarmantnijih dijelova filma svakako je onaj u kojem se Elisa počinje zbližavati s vodozemcem. Sjeda na rub njegova bazena i nudi mu tvrdokuhana jaja, za koja smo već prije doznali da ih svake večeri kuha za gablec na poslu, ali i koja su na simbolički način povezana s njezinom seksualnošću jer znamo da isto tako svake večeri, dok se jaja kuhaju, Elisa masturbira u kadi. Eliza vodozemcu, dakle, nudi jaja, pušta mu ploče Bennyja Goodmana i uči ga znakovnom jeziku. I vodozemac reagira! To primjećuje i jedan od članova tima koji proučava neobično biće te na temelju toga svojim šefovima, koji vodozemca žele ubiti i proučiti obdukcijom, tvrdi da je riječ o stvorenju koje je inteligentno, sposobno za emocije i komunikaciju.

Bez prevelikih spoilera, reći ću samo da se film nakon toga razvija u priču o borbi između velikih zločestih dečki i malih dobrih cura (s pokojim dečkom), u priču o spašavanju čudesnog vodozemca u ime svih drugih i drugačijih, u bajku koja je povremeno ispresijecana elementima realnosti iz tog doba: rusko-američkim hladnoratovskim prepucavanjima, homofobijom, rasizmom i mizogonijom kakvi su šezdesetih u Americi (pa i šire) bili praktički poželjna norma.

Del Torru valja priznati da tim elementima, pa i nekim nasilnim scenama donekle uspijeva izbjeći dojam pretjerane umiljatosti i sladunjavosti filma, zbog koje su ga neki prozivali 'Amelie pod vodom' ili 'dramskim Alfom' (čudesni vodozemac, naime, jede mačke). Valja mu se priznati i da su mu neki simboli bili uspješniji od drugih, kao što je dominacija zelene boje u prizorima Elisinog stana i vodozemčeva staništa, koja lijepo prati napomenu jednog sporednog lika da je zelena boja budućnosti. Naši glavni likovi, dakle, pripadaju budućnosti, boljoj budućnosti, vjerojatno čak ne ni onoj iz koje ih mi gledamo.

No iako je to jasno i iako je to lijepo - zbog pretjerane plošnosti i površnosti na kraju baš i nema nekog prejakog emotivnog učinka kakav bi ovakva priča zapravo trebala proizvesti. Film svoje plemenite ideje, naime, prezentira odmah i do kraja filma ne čini baš ništa u vezi s njihovim problematiziranjem, analizom, produbljavanjem, nego se samo bavi njihovim repetiranjem, još zornijim prikazivanjem i objašnjavanjem, kao da prvih tristo-četiristo puta nije bilo dovoljno. Na kraju se samo možemo osmijehnuti - možda sjetno, a možda i radosno - nad odlaskom glavnih likova na neko drugo mjesto ili u neko drugo vrijeme, ali to da onamo pripadaju ionako smo znali barem zadnjih sat i pol.

U svijetu Donalda Trumpa, jačanja konzervativnih pokreta i sve češćih izljeva mržnje protiv drugih i drugačijih sasvim je razumljivo da je Hollywood pao na šarm ovoga filma. On ga objektivno i ima, kako u svojem šarolikom i bajkovitom prikazu, tako i u idejama koje promiče, a koje su, usput budi rečeno, idelane za uvrštavanje u govor prilikom prihvaćanja Oskara. No stavi li se ovaj film uz bok nekim drugim djelima koja problematiziraju istu temu, teško se oteti dojmu da je ovo varijanta takve priče - ali za djecu. Možda u tome nema ničega lošeg. Možda tako i treba biti s bajkama. No iako bih svakome preporučila da film pogleda u kinu zbog interesantnog vizualnog jezika i ljepote, ni u čemu me drugom nije impresionirao, a za ono čime me pokušao šarmirati - onim jednim kadrom, jednom scenom, jednim likom i jednom bojom koje sam spomenula na početku - nisu bila potrebna dva sata.