Volim kada se filmovi koriste slikama krajolika da bi prikazali emotivno stanje ili karakter likova, da bi u njima odrazili situaciju koja nam se upravo odvija pred očima ili da bi okoliš postavili kao kontrast svemu što doživljavamo. Nije to neki posebno nov niti originalan postupak, ali kada ga netko zna dobro izvesti, zna dobro uklopiti u svoju priču, gledateljsko mi se srce napuhne za barem dva konfekcijska broja.

Film 'Skrivena ljubav' (Call Me By Your Name) Luce Guadagnina, ove godine nominiran za četiri Oskara (između ostalog i za najbolji film), apsolutno razvaljuje u tom điru s krajolikom. Sjeverna Italija iz mladosti glavnoga lika - jer radnja se filma odvija 1983. - gotovo je jednako važan lik u filmu kao i muškarci o čijoj se kratkotrajnoj romansi govori, a brujanje i zujanje ljetnih livada, užareni beton lombardijskih gradića i raskošno zelenilo u vrtu obiteljske vikendice glavnoga lika jednako pridonose erotici kao i tajni pogledi te čudnovati dodiri između Olivera i Elija.

Nije mi prvi put da me na filmu opčinjava takva ekosistemska spona čovjeka, njegove seksualnosti i prirode u njezinu najzrelijem stanju - na vrlo je sličan način ljetnu romansu, i to također homoseksualnu, opisao i Pawel Pawlikovsky u filmu 'Moja ljetna ljubav', no iako je taj moment filma 'Skrivena ljubav' možda najupečatljiviji sa svojom ljepotom i erotičnošću, ima tu još štofa zbog kojeg bi vam film mogao lako prirasti uz srce. 

Evo, primjerice, super je što je lik Olivera - studenta koji dolazi u ljetni i studijski posjet na ladanjsko imanje glavnog lika - prikazan vrlo osebujno; kroz pojedinosti, trenutke i ponašanja za koja je jasno da su zanimljivi i privlačni glavnome liku, iako sam Oliver nije na prvi pogled ništa više od tipičnog američkog plavušana kakve novoengleska sveučilišta izvoze po europskim studijskim putovanjima na klaftre. Oliver, recimo, ima vrlo upečatljiv glas, način govora, kretnje i ponašanje. Na trenutke zvuči kao Jon Hamm kada u 'Mad Menu' drži prezentacije klijentima, da bi u sljedećem trenutku, zbog odrješitog i sebi svojstvenog pozdrava 'Later', nakon kojeg napušta sugovornike bez prevelikih objašnjavanja - ispadao nesputano, arogantno, ali i simpatično američko govedo. 

To su, dakle, neke od pojedinosti koje su na Oliveru posebne, dojmljive, zanimljive. No s druge strane, lice mu je u filmu, iako lijepo, prikazano tako generički da vrlo brzo počinješ shvaćati kako će ga naš glavni junak Elio za kojih desetak godina jedva uspijevati prizvati u sjećanje iz izmaglice, iako će mu Oliver ostati jedna od najvažnijih osoba u životu. Jer nije li tako sa svim važnim i velikim ljetnim romansama iz mladosti?

Izvrsno je u filmu i to što ne donosi konačnu presudu o tome je li Oliver dobar momak ili šupak. On je oboje, ovisi o kutu iz kojeg promatrate situaciju. Film je vrlo blag i u razradi kontroverze odnosa između odraslog muškarca i zbunjenog 17-godišnjaka, ali ne bježi od nje, što je vrlo eksplicitno ilustrirano u sad već legendarnoj sceni s breskvom, nakon koje dolaze i posljedice i prikaz nezrelosti glavnoga lika za neke seksualne situacije koje su odraslim muškarcima kao što je Oliver normalne. Nema tu neke strašne osude - uostalom, do kraja ćemo filma shvatiti da je odrasli Oliver pod većim inhibicijama i u gorim problemima od tinejdžera Elija - ali problem se ipak vrlo zorno prikazuje. 

Film je, naposljetku, priča o jednoj strastvenoj, ali kratkotrajnoj ljetnoj ljubavi te priča o tome kako u osjetljivim adolscentskim godinama teško i tragično podnosimo neminovan kralj ljeta. Teško to podnosimo jer nas u tim godinama takvi odnosi duboko obilježavaju, katkad čak i određuju naše veze u budućnosti. Sama činjenica da je u filmu riječ o gay romansi priči daje dodatnu dozu melankolije i nešto težine, ali... ustvari, ta težina - ili njezin nedostatak ondje gdje bi je trebalo biti - možda je jedan od najvećih problema od kojih pati ovaj film.

Jedan je moj kolega ovaj film nazvao 'buržujskom limunadom'. Ako se mene pita, film zbog toga nije ništa lošiji, ali kvalifikacija 'buržujska limunada' uglavnom stoji. Glavni lik Elio momak je iz neobično privilegirane sredine, i to na više razina - ne samo u financijskom smislu koji njegovim roditeljima i njemu omogućuje duge ladanjske boravke u prekrasnoj vikendici na sjeveru Italije. On je privilegiran i intelektualno - roditelji su mu sveučilišni profesori, u kući se rijetka izdanja najvećih književnih klasika vade s polica za zajedničko opuštanje u ljetno popodne kao što se u nekim drugim kućama vadi ledena voda iz frižidera, i vrt i ljetnikovac ispunjeni su starinama, umjetnošću i ljepotom, Elija se potiče da dijeli svoju glazbu koju komponira... Privilegiran je i kulturno jer potječe iz multikulturalne obitelji, govori francuski, engleski, talijanski. Privilegiran je i u smislu progresivnih stavova koje mu gaje roditelji. 

Govor koji Eliju održi otac pri kraju filma možda u svojih prvih nekoliko rečenica zvuči kao bespotrebno zadiranje u mladićevu privatnost, ali do kraja postaje prekrasan trenutak zbližavanja oca i sina, nezaboravan savjet o važnosti ljubavi i strasti u svačijem, posebice mladom životu. To je govor kakvom se svaki mladić koji je upravo otkrio svoju seksualnost može samo nadati - otac mu ne zadire u detalje njegovih preferencija, ali mu suptilno govori da je okej ako je gay jer važna je ljubav, važno je iskusiti što više emocija, strasti, ljepote. Takvom se govoru ne bi mogao nadati neki momak iz radničke klase, nijedan njegov prijatelj iz susjednog sjevernotalijanskog gradića, pa čak ni njegov ljubavnik Oliver, koji živi u tom akademskom, intelektualnom svijetu, pa mu svejedno u jednom telefonskom razgovoru pri kraju filma vrlo jasno kaže: 'Imaš sreće što imaš takve roditelje, mene bi moj otac poslao u rehabilitacijsko-korekcijski centar'.

Uglavnom, točno je, film je snimljen iz perspektive privilegiranog momka, privilegiranog svijeta i sigurne zone više srednje klase, u kojoj su se čak i 1983. godine mladenačke gay romanse odvijale bez ikakve druge drame osim one kakva bi bila prisutna i u heteroseksualnoj. Tu film vjerojatno ima slijepu točku i zbog toga ima vremena i prostora za skakutanje po livadama, jezerima i planinama. Zbog toga u filmu ima i mjesta i za 'neinvazivno' prikazivanje problema odraslog i neodraslog partnera, zbog toga u filmu glavnom junaku djevojka koju je povalio iz frustracije i tako je iskoristio na kraju oprosti maltene uz rukoljub i zbog toga ga na kraju iz najteže faze slomljenog srca izbavi mama. 

No unatoč tome, film je krasan, lirski, erotski i simpatičan štiklec iz ljetne Italije prije tridesetak godina, divna priča o ljetnoj ljubavi kakve su gay tinejdžeri zaslužili još od početaka snimanja filmova o ljetnim ljubavima, pa je lijepo da im se dosadašnje izbjegavanje njihova uvrštavanja u tu filmsku rubriku sada nadoknađuje unatrag, ovaj put od godine 1983. Timothée Chalamet kao zaljubljeni Elio jednostavno je sjajan - posebice na samom kraju filma, odnosno odjavnoj špici, gdje kroz suze pred kaminom odjednom pred našim očima postaje odrastao muškarac, a nominaciju za Oscara definitivno je zaslužio i Sufjan Stevens, koji je napisao i izveo soundtrack.

Što se pak mana tiče, film je mogao biti kraći. U svojem nastojanju da bude meditativan, ljetno-ljepljiv i spor, u nekoliko je navrata bespotrebno repetitivan i razvučen. No s obzirom na to da je riječ o filmu u kojem svoje prste naveliko ima James Ivory, moglo je biti i gore. Ovo je u odnosu na druge Ivoryjeve filmove akcijski triler s puno utrka biciklima.