Mnogo je filmova snimljeno o odrastanju tinejdžera i o njihovim zadnjim danima u srednjoj školi, roditeljskom domu, u gradu u kojem su odrasli, među prijateljima koje znaju čitav život. Mnogo ih je i različiti su - od klasika Johna Hughesa do Lucasovih 'Američkih grafita', ali svi, bez obzira kojom se generacijom bavili, imaju zajedničku crtu blage melankolije, a ako su doista dobri, onda svoje protagoniste shvaćaju ozbiljno, a ne tek kao djecu kojoj je pubertet udario u glavu pa sad izmišljaju probleme.

'Lady Bird' doista je dobar takav film i doista dijeli crtu lagane melankolije koju svatko tko nije srca kamena mora osjetiti dok promatra djevojku ili momka koji se spremaju rastati s djetinjstvom, zaštitničkim krovom roditeljskog doma i zapravo čitavim životom koji su do tada poznavali. Nema u tome mnogo drame, još manje tragedije - glavna junakinja filma Grete Gerwing na prekretnici se između mature i odlaska na koleđ našla svojevoljno, a ne spletom nekih nevoljnih okolnosti, ali životne prekretnice poput te, govori nam ova kronika njezina života tijekom zadnje godine u srednjoj školi, ponekad te natjeraju da ljude, stvari, zbivanja pa i mjesta oko sebe počneš promatrati s više pozornosti i više razumijevanja.

Lady Bird je, inače, ime koje je sama sebi nadjenula Christine McPherson, sedamnaestogodišnjakinja koja smatra da je apsurdno slijepo prihvaćati imena koje nam 'izmisle' roditelji. Upoznajemo je na povratku s obilaska koleđa u susjednom gradu, kamo je otišla s majkom. Godina je 2002., obitelj McPherson živi u Sacramentu, bori se s novčanim problemima zbog toga što je otac izgubio posao i majka zbog toga Lady Bird pokušava uvjeriti da bi trebala ići na susjedni koledž UC Davis i odustati od ambicija o pohađanju fakulteta u New Yorku. Već u prvih desetak minuta filma saznajemo da je njihov odnos zbog toga - ali ne samo zbog toga - napet jer nakon poduljeg majčina kritiziranja i pasivno-agresivnog impliciranja da djevojka i nije za neku bolju školu, Lady Bird iskače iz automobila u pokretu.

No ni to, kako ćemo saznati dalje iz filma, nije tako velika drama niti točka u kojoj puca odnos između Lady Bird i njezine majke. Jednostavno na gips oko slomljene ruke napisavši fuck you, mom, Lady Bird nastavlja sa svojim životom u jednoj sacramentskoj katoličkoj školi i nastavlja s teškim, povuci-potegni odnosom s majkom, koja je, kako i sama djevojka u nekoliko navrata primjećuje, mnogo voli, ali joj se vlastita kći baš ne sviđa onakva kakva jest. Ili se barem stječe takav dojam.

Lady Bird će tijekom svoje zadnje godine u srednjoj školi, pa i u Sacramentu, proći kroz dosta tipičnih tinejdžerskih epizoda, kao što su zaljubljivanje u dva različita mladića, gubljenje nevinosti na način koji joj se neće svidjeti, tajno prijavljivanje i upadanje na listu čekanja jednog newyorškog koleđa i na kraju odlazak od kuće usred komunikacijske tišine vlastite majke. No iako je riječ o tipičnim tinejdžerskim epizodama, ovaj ih film prikazuje s mnogo ljubavi, razumijevanja i pozornosti prema detaljima zbog kojih je drugačiji od ostalih i zbog kojih je priča o Lady Bird jedinstvena.

Obraćanje pozornosti na detalje, razumijevanje i ljubav zapravo su i glavna priča ovoga filma jer kako pratimo Lady Bird u njezinim prvim krupnijim koracima ka odrastanju, kod nje primjećujemo upravo tu sposobnost, da na svijet, druge ljude i mjesta gleda na takav način. Prva koja joj to izričito govori neobično je duhovita i progresivna časna sestra i ravnateljica u njezinoj srednjoj školi, komentirajući njezin esej o Sacramentu, u kojem je djevojka navela brojne pojedinosti i dojmove. 'Vidi se da voliš Sacramento', kaže joj opatica. 'Stvarno?', čudi se djevojka. 'Pa opisala si ga u toliko živopisnih detalja', objašnjava ravnateljica. 'Samo obraćam pozornost na stvari', kaže Lady Bird. 'Ne misliš li da je to zapravo ljubav?'

I doista, jest. Ne samo u pogledu na svijet i ljude koji razvija ova mlada djevojka, nego i u načinu na koji nam ovaj film dočarava njezin život u tom osjetljivom trenutku. Pametno je to, dirljivo i duhovito ljubavno pismo svim pametnim tinejdžericama koje doista vide svijet oko sebe, a i njihovim pretjerano kritičnim majkama. 'Lady Bird' možda eksplicitno ne govori o velikim temama pravde i nepravde ili, kako sama djevojka u jednom prizoru kaže svojem trenutačnom dečku: 'Daj, šuti! Ima i drugih vrsta boli, nije sve samo RAT!' - no ovaj nas film poziva da s više pozornosti promotrimo svijet oko sebe. Jer onda možda, kao i Christine u zadnjem prizoru, shvatimo koliko ga volimo.